Kraj kapitalizma i njegove posljedice

Francuski predsjednik Emmanuel Macron je u svom nedavnom govoru, kojeg smo u cijelosti preveli na ovom portalu, dao dvije važne izjave, prvu o kraju zapadne hegemonije i drugu o degradaciji i urušavanju kapitalizma.

Ali ove su izjave nezasluženo ušutkane. Desnica i liberali, jer je u suprotnosti s njihovim ideološkim dogmama, a ljevica jer se promjene u svijetu odvijaju bez njihovog aktivnog sudjelovanja, iako bi prema njihovim mokrim snovima oni bi trebali biti avangarda tranizcije iz kapitalizma u novi svjestki poredak s ljudskim licem, nazovimo ga socijalizmom.

Ako se Macron ismijavao, to bi značilo da je njegov položaj slab. Ali nakon njegovih riječi je nastala tišina, a onda su se svi počeli marljivo pretvarati da se ništa nije dogodilo, što znači da je sve rekao bilo točno.

Zbog toga su njegove izjave od strane establišmenta i cijelog političkog spektra potpuno prešućene. Međutim, one zaslužuju sveobuhvatno proučavanje i promišljanje.

Uostalom, govorilo se da je to bilo izvan sebe, ne samo zbog „crvenih izjava“. Štoviše, Macronove riječi su samo nastavak teze Vladimira Putina da je liberalna ideja iscrpljena. Razloge za ovakve izjave svakodnevno vidimo oko nas i u vijestima.

Moderni liberalizam izgrađen je na takozvane “Četiri slobode”. To su sloboda kretanja robe, sloboda kretanja ljudi, sloboda kretanja usluga i sloboda protoka kapitala.

Danas vidimo kako se te “slobode” sustavno uništavaju. Slobodno kretanje robe uništeno je trgovinskim ratovima i protekcionizmom. Sloboda kretanja ljudi se suočila s krizom migranata i neuspjehom teorije multikulturalizma. Sloboda kretanja usluga, uključujući informacije, ograničena je autorskim pravima na prijenos tehnologije i sl. Sloboda kretanja kapitala uništava se sankcijama, zabranama ulaganja, neovlaštenom zaplijenom imovine, uključujući nekretnine, iz političkih razloga, itd.

Sve ovo je kratak i apstraktan opis, ali je jasno da se, ako bude potrebno, svi ovi sažeci mogu proširiti detaljno i argumentirati brojnim primjerima.

Kao što vidite, sva četiri “stupa” na kojima je izgrađen zapadni ekonomski model se raspadaju.

U stvari, ovaj model, kako ga je opisao sociolog Immanuel Wallerstein, nije izgrađen na načelima “nevidljive ruke tržišta”, već na globalnoj pljački perifernih zemalja. A sve gore spomenute “slobode” samo su pojednostavile proces pljačke, posebno resursa, kapitala, mozgova i tehnologija.

Ali u trenutku kada su države periferije dovoljno ojačale da mogu reći: “Nećete se više bogatiti na nama, sada će biti obrnuto”, model se urušio. Sada se Kina bogati na štetu Sjedinjenih Država, a Rusija diktira svoje uvjete Europskoj uniji.

„Temeljne zemlje“ raspadajućeg modela više ne mogu održavati visoku razinu svoje potrošnje, što ne odgovara njihovim proizvodnim snagama. Dakle, potrebno je priznati da, kao što je rekao Macron, “više nitko ne može tako živjeti”.

Pored toga, razvoj produktivnih snaga i rast produktivnosti rada zbog automatizacije i robotizacije proizvodnje su doveli do povećane nezaposlenosti, pada kupovne moći stanovništva i progresivnih neravnoteža u trgovini. O svemu tome se pisalo prije nekoliko godina, ali je danas sve to teže prikriti i zanemariti.

„Elite ne mogu, a niže klase ne žele“,  a Brexit je jasna demonstracija toga što „niže klase ne žele“. Imamo revolucionarne preduvjete na globalnoj razini, ali govorimo o revoluciji u smislu promjene društvenih odnosa, ne o oružanom prevratu.

Rješenje je smanjenje trajanja radnog tjedna, kako bi se osiguralo univerzalno zapošljavanje i nije osobito važno je li to pet dana sa šest radnih sati ili četiri dana s osam. Potrebno je značajno smanjiti razliku u prihodima između najsiromašnijih i najbogatijih i radikalno promijeniti situaciju u kojoj 500 obitelji posjeduje polovicu planete, jer to nije samo nepošteno, već usporava i trgovinu i tehnološki razvoj.

Zbog svega toga treba ojačati ulogu globalnih regulatora, odnosno država. Danas čak i mnogi libertarijanci, kako u autoritarnim demokracijama, tako i  na liberalnom Zapadu, koji su čitav život s gađenjem izjavljivali „kako država nije potrebna“, sada histerično viču „da država mora intervenirati“.

Štoviše, u zapadnim stručnim člancima i govorima sve se češće upotrebljavaju riječi o „državi u razvoju“ koja bi se trebala baviti razvojem ekonomije, iako se te tvrdnje iznose gotovo šapatom i onda svi uvlače glavu u ramena.

Zamislite razinu moralnog zadovoljstva tvrdolinijaških ljevičara, ne klauna koje zovemo lijevim liberalima, kada čuju ove izjave. Iz krugova istinske ljevice, koja se nije izgubila u stranputicama borbe LGBTQUI manjina, klimatskih promjena i maglovitim pojmovima vladavine prava, državni kapitalizam je uvijek bio najučinkovitiji oblik ekonomske strukture u modernim uvjetima. Naravno, takve tvrdnje su ekonomski „stručnjaci“ Zapada a priori odbacivali, ne želeći ulaziti u rasprave o vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, otuđenju, kapitalu i društvu i pojedincu, smatrajući da je takvim raspravama mjesto u ropotarnici povijesti. No, danas se pokazalo da su oni koji su to tvrdili bili u pravu.

Danas se jasno vidi da su najuspješnije i najstabilnije zemlje na svijetu zemlje s moćnim javnim sektorom, poput Kine, gdje su čak i formalno privatne tvrtke pod strogim vodstvom središnje države.

Potvrđeno je da su državne korporacije, uz snažnu zakonodavnu, regulatornu, administrativnu potporu svoje matične države, mnogo učinkovitije i konkurentnije, posebno na stranim tržištima, od korporacija koje takvu podršku nemaju.

Donald Trump to razumije. Ali je u svojim naporima kasnio dvadeset do trideset godina. Podsjetimo da je izjavio da su prethodni američki predsjednici trebali provesti njegovu strategiju. Kada je dobio mogućnost, prednost je već bila prejaka, ali na strani Kine i zemalja skupine BRICS, koja je još uvijek živa i vrlo vitalna, iako su mnogi mislili da će je uništiti brazilski predsjednik Jair Bolsonaro. Zašto? Bolsonaro možda može uništiti Brazil i zapaliti Amazonu, ali mu BRICS treba zbog povoljnih financijskih aranžmana i lakših sklapanja poslova s Kinom, u prvom redu, ali i drugim partnerima poput Indije, Rusije i Južnoafričke Republike.

Vraćajući se na Trumpa, on je još uvijek školski mastodont i zato ne djeluje u paradigmi jačanja javnog sektora gospodarstva, već u okviru starih dogmi pokušava podržati privatne korporacije, subvencionirati ih, otpisujući im poreze na ogromne iznose i tako dalje. Ali takvo upravljanje privatnim korporacijama nije usmjereno na razvoj realnog sektora gospodarstva. Njihovi ključni pokazatelji performansa se ne računaju kao rast proizvodnje ili povećanje broja radnih mjesta, već kao maksimizacija profita i tržišne kapitalizacije vrijednosti tvrtke. No s ovim pristupom su krize neizbježne, jer sav novac neće biti uložen u razvoj, već u špekulacije na tržištima dionica, posebice u ponovni otkup vlastitih dionica kako bi se povećala njihova cijena i za plaćanje vrhunskih bonusa menadžerima, čime se samo pumpa spekulativni mjehur.

Stoga simulacija vladine intervencije, raspodjelom poreza i prihoda u korist korporacija, ne djeluje. Ono što je nužno su državni kapitalizam, realni sektor i hardcore.

Ili, prema mislima starih „drugova“, “etatizam IV odgovara socijalizmu”. Robovlasnički sustav je bio etatizam I, feudalizam se ostvario u etatizmu II, a kapitalizam u etatizmu III. Odnosno, ne ide se ka ukidanju države, već stvaranju države novog tipa.

Svaka faza razvoja proizvodnih snaga ima svoj društveni i ekonomski oblik, a svaki od tih oblika ima svoj tip države.

Štoviše, kako se razvija tehnologija, proizvodnja postaje sve globalnija i socijalnija. Da je čovjek iz kamenog doba mogao sav svoj alat i jednostavno bogatstvo napraviti sam, tada bi za svaki sljedeći tehnološki poredak bila potrebna sve uža specijalizirana podjela rada i u skladu s tim napori sve većeg broja ljudi.

Za izradu čamca je bila dovoljna samo jedna osoba. Onda je napravljeno na stotine galija ili teretnih brodova, ali je u izradi, računajući proizvodnju jedara, konopa i proizvoda od željeza, sudjelovalo stotine tisuća ljudi. Potom je stvoren ratni brod, a za pokretanje svemirskih brodova je bilo potrebno milijun radnika.

I možda ne u ovom razdoblju, ali u sljedećem ćemo sigurno doći do planetarne vlade. Pitanje je samo hoće li djelovati u interesu zloglasnih „500 obitelji“, kako djeluju trenutni, intelektualno i konceptualno bankrotirani globalisti, niti će djelovati u interesu niza „izabranih zemalja“, što je intermedijarna opcija, uz očuvanje imperijalizma, uz promjenu mjesta njegove jezgre, ili u interesu cijelog čovječanstva.

Jedina opcija u kojoj neće biti planetarne države je globalna katastrofa koja će čovječanstvo vratiti u nova „mračna stoljeća“, kao što je to bilo nakon pada Rimskog carstva.

Promjene proizvodnih snaga rađaju novu organizaciju društva, a nova organizacija društva rađa nove oblike organizacije gospodarstva.

Ako su ranije slogani bili „vjera / monarhija / anarhizam ili smrt“, svaki je uzvikivao ono što mu je bliže, sada važan slogan postaje „socijalizam ili doba mraka“.

Ali da se razumijemo, to nije lažni „socijalizam“ Karla Kautskog, koji je od Willya Brandta, preko Berlinguera, Santiaga Carrilla, Marchaisa, pa sve do Tsiprasa i Iglesiasa degenerirao u takozvani „lijevo-liberalni socijalizam“ Georga Sorosa. To sigurno nije ni gnostički nacionalni socijalizam Alexsandrie Ocasio-Cortes u kojem će “bogom odabrani” Amerikanci, zahvaljujući ugnjetavanju ostatka planete, živjeti u „socijalizmu“.

Kako god bilo, pred nama je doba velikih promjena, a hoće li svjetski narodi prepoznati smjer kojim treba krenuti, ovisi o nama samima. Barem što se Europe tiče.

Izvor: jpgazeta.ru