Nakon presudnih izbora u svibnju će nove snage EU promijeniti do neprepoznatljivosti

Evropski parlament Evropa EU

Na Dan pobjede, 9. svibnja, objavili smo članak koji je više bio posvećen Rusiji i kolektivnoj memoriji sovjetskih naroda na Veliki domovinski rat, stoga ćemo u ovom osvrtu više pozornosti posvetiti istom danu, ali ne onome kada se slavi pobjeda nad nacističkom Njemačkom, već takozvano Danu Europe, političkom prazniku posvećenom početku europske integracije 1950. godine. Međutim, danas je Europa u situaciji u kojoj će se uskoro vjerojatno preispitati temeljna načela postojanja Europske unije. Što to znači za Europu i njezine narode, čiji predstavnici u institucijama EU i Bruxellesu i Strasbourgu donose više od dvije trećine zakona koje su nacionalne u vlade dužni implementirati u svojim samo naizgled suverenim državama?

Upravo je 9. svibnja 1950. godine francuski ministar vanjskih poslova Robert Schumann predložio početak rada na ujedinjenju Europe. Ova je asocijacija izvorno zamišljena kao slobodna unija država. Međutim, postupno je ovaj model integracije vidio značajne poremećaje i skrenuo na kolosijek stvaranja europske superdržave.

Danas, više nego ikada, postoji vjerojatnost da će se ti poremećaji ispraviti i da će se u nekom smislu obnoviti izvorna priroda zajednice ravnopravnih naroda. To će biti vrlo teška zadaća, jer su stvarni idejni tvorci od početka znali kojim će smjerom ići i jačanje integracija se provodilo postupno. Kako velike promjene nametnute odjednom ne bi bile preveliki šok za europske narode, koristila se jednostavna metoda “kuhane žabe”, koju se živu stavi u hladnu vodo i polako podgrijava do temperature vrenja dok jadna životinja na kraju ugine, a da to i ne primijeti. Europljani još nisu “skuhani”, a sve je više pokazatelja da postaju svjesni situacije u kojoj se nalaze.

Međutim, strateške implikacije procesa reorganizacije zajedničke europske kuće je vrlo teško predvidjeti. Za cijeli svijet, posebno za Rusiju, koja će možda drugačije morati gledati na neke od svojih osnovnih vrijednosnih stavova, koji se svake godine izražavaju upravo  “njihovog 9. svibnja”.

2019. godine se Dan Europe slavio u posebnoj atmosferi, jer se približavaju izbori za Europski parlament. Ovi izbori već sada obećavaju da će biti posebni, jer po prvi put u povijesti ove tvorevine tradicionalni europski establišment ide na izbore ne sloganima za likvidaciju Europske unije kao takve, već s prijedlozima za njezinu reformu. To traže svi, ali jedni žele “više integracije za sve”, drugi manje, treći integraciju s “dvije brzine” ili na “dva kolosijeka”, tako da na koncu imamo opći kaos i Gordijev čvor oprečnih želja i interesa.

Čini se da je ključno koliki će broj glasova dobiti, uvjetno rečeno, “desničarska koalicija”? Konačna brojka još nije poznata, ali ankete, koje treba uzeti s rezervom, jer se mnoge rade po modelu pretjerivanja popularnosti jednog od tradicionalno jakih blokova, što je stari trik kako bi se u jedan od njih privukli neodlučni birači.

Ipak, čaki prema takvim anketama uvjetna “desničarska koalicija” osvaja od 15 do 25% zastupničkih mjesta u Europskom parlamentu. No, jedna stvar je očigledna. Po prvi put od osnivanja Europskog parlamenta će se unutar njegovih zidova pojaviti ozbiljna zajednica zastupnika koja predlaže da se europska integracija odmakne s puta kojim je išla posljednjih 30 do 40 godina i koji je europske narode i države doveo do slijepe ulice i sistemske krize.

Evropski parlament

FOTO: Evropski parlament

Kako se prava ljevica izgubila u povijesnim stranputicama, odrekla se svojih temeljnih načela i prigrlila ideje liberal, trenutno je nesposobna pružiti alternativu ili bilo kakav smisleni otpor birokratskom mastodontu u Bruxellesu, kojeg je i sama dio.

Stoga će okosnicu buduće reforme činiti zastupnici iz “Nacionalnog ujedinjenja”, bivši “Nacionalni front” Marine Le Pen, talijanska “Liga”, trenutno najutjecajnija stranka na Apeninima, a najvjerojatnije će ih podržati vladajući mađarski Fidesz, Alternativa za Njemačku, desnica iz Austrije i druge manje europske stranke.  Kao posljedica toga se može pojaviti prilično jaka koalicija, čiji će sudionici imati iste stavove u nekoliko osnovnih pitanja. Netko može reći da ta pitanja možda nisu toliko važna za Europljane, ali samo njihovo postavljanje u okviru zajedničkog programa na europskoj razini će biti istinski revolucionarni događaj za Europsku uniju.

Ovdje treba naglasiti da među ovim strankama nisu ni mađarski Jobbik ili grčka Zlatna zora, stoga bi bilo nepošteno ovu koaliciju nazivao neonacističkom, što često slušamo u posljednje vrijeme. Jednako tako je znakovito “kolebanje” poljske vladajuće stranke “Pravo i pravda”, koja je zaglavila u hladnoratovskoj retorici i rusofobiji, igra ulogu američkog “trojanskog konja”, što je sve do Brexita bila Velika Britanija, tako da o poljskom “otporu liberalima” možemo govoriti u kontekstu vazalskog odnosa s Washingtonom, koji je prema Europljanima jednako neprijateljski kao i eurobirokrati.

Dodajmo da posebnu simboliku predstojećim izborima daje i 40. obljetnica prvih izravnih izbora za Europski parlament koji su održani 1979. godine. Pet godina prije tog događaja su se čelnici država tadašnje Europske ekonomske zajednice (EEZ) složili svojim građanima dati pravo da biraju zastupnike u Europskom parlamentu, ali i da ovo tijelu nema nikakav ozbiljan utjecaj na mehanizam odlučivanja EEZ.

Rezultat je došao neočekivano i već 1980. godine je skupina zastupnika Europskog parlamenta predložila politički program za produbljivanje europskih integracija. Upravo je taj program bio temelj cjelokupnog razvoja Europske unije u sljedeća dva desetljeća. Posljedice su se konačno mogle ugasiti tek sredinom 2000-ih, kada je propao ustav Europe.

Dakle, 1979. godine zagovornici radikalnih reformi nisu činili većinu zastupnika u Europskom parlamentu. Ali to zapravo nije bilo ni važno. U svakom slučaju, čisto zakonski, nisu mogli obvezati nikoga da provodi njihove odluke. Međutim, uspjeli su podići politički val, kojeg su primijetili predstavnici velikih i srednjih kompanija i javnih organizacija, a vlade zemalja članica Europske ekonomske zajednice su ih bili prisiljeni slušati. Rezultat su bile radikalne reforme europskih integracija sredinom ’80-ih, koje su Europu učinile onakvom kakvom je danas poznajemo.

Pitanje je hoće li vjerojatni prijedlozi uvjetno “desničarskog bloka” u budućnosti imati sličan učinak na Europski parlament? Podsjetimo da su u nekim zemljama Europske unije, poput Italije, Mađarske i Austrije, predstavnici tog saveza već na vlasti, a pitanja koja europski desničari namjeravaju postaviti mogu biti presudna za ukupnu sudbinu europskih integracija.

Evropa nacije

Prvo, to je položaj i uloga Europske komisije, ozloglašene organizacije takozvanih europskih birokrata. Od sredine ’80-ih se Europska komisija iz skromnog izvršnog tijela EU razvila u moćnu strukturu sa snažnom korporativnom kulturom i visokim stupnjem arogancije prema državama članicama EU, uz iznimke, naravno, moćnih zemalja kao što su Njemačka ili Francuska.

Europska desnica kao najpoželjnije radikalno rješenje predlaže da se Europska komisija sa sadašnjim kapacitetima u potpunosti ukine. Razlog je jednostavan – upravo zato što predstavlja prijetnju stvarnom suverenitetu država članica Europske unije. Alternativna Europskoj komisiji bi bile specijalizirane agencije odgovorne za rješavanje konkretnih zadaća u ime država Europske unije.

Čak i neznatno kretanje prema provedbi takvog scenarija promijenilo bi lice moderne Europe do neprepoznatljivosti.

Drugo, europska desnica poziva na odustajanje od većine čisto političkih aspekata integracije, ali uz potpuno očuvanje zajedničkog tržišta. Stranke ovog bloka zahtijevaju temeljitu, a ne kozmetičku reformu europske migracijske politike, što je danas vjerojatno najvažniji zahtjev birača, jer aktualna politika izravno utječe na tržište rada, sigurnost i europske vrijednosti u zajednicama u kojima su očuvane. Aktualnu migracijsku politiku Bruxellesa Europljani jednostavno vide kao prijetnju. Tako misle čak i ljudi koji su u potpunosti zadovoljni tradicionalnim europskim establišmentom, koji žive između Bruxellesa i Strasbourga, glavnih središtima upravljanja Europskom unijom.

U jednom od svojih nedavnih članaka je poznati američki povjesničar Timothy Snyder rekao, iako ne izravno, kako vodeće zemlje Europe moraju biti dio veće unije kako bi izbjegle vlastitu radikalizaciju. Dakle, neka vrsta carstva, a sasvim je prirodno da vladajuće tijelo takvog carstva treba biti nadnacionalno i da tretira nacionalne države s jednakim prezirom. Donedavno je Europska komisija tvrdila da je upravo ona takvo nadnacionalno tijelo, stoga će njeno značajno slabljenje pogoditi ideale svih onih koji u budućnosti Europu vide kao carstvo.

Ipak, treba naglasiti da čak i u slučaju povijesnog uspjeha “Nacionalnog ujedinjenja”, “Lige” i njihovih saveznika na predstojećim izborima ovaj blok neće moći odmah promijeniti smjer razvoja Europske unije. Ali će moći stvoriti političke poticaje za kretanje Europe ne prema carskom čudovištu, nego slobodnom savezu nacija, a samo takva Europa može biti stabilna.

Štoviše, svako carsko čudovište uvijek ima i nacionalno lice. Primjera u povijesti je mnogo. Austro-Ugarska monarhija nije bila “dom naroda” od Galicije do zapadnih austrijskih granica i od Češke i Slovačke do južnoslavenskih naroda i Jadrana. To je bila “Austrija”, “crno-žuta KuK monarhija” kojom je car i kralj upravljao iz Beča. Čak je i Sovjetski Savez, zbog izrazito federalnog unutarnjeg uređenja možda nepravedno, često percipiran kao “Rusija”.

Lice Europe u posljednjih 10 godina predstavlja njemačka kancelarka Angela Merkel i slijedom toga se na EU gleda kao na Veliku Njemačku. U samoj Njemačkoj imamo protivljenje imperijalizmu i podređivanja svih istim pravilima, ali “alternativu” postojećem sustavu, što je paradoksalno, politički protivnici promjena nazivaju “neofašističkom”.

Ruski akademik Timofej Bordačev pojašnjava kako se, povijesno gledano, Europa uvijek suočavala s izborom dva scenarija europskog jedinstva.

“Nazovimo ih “jedinstvo prema Rousseau” i “jedinstvu prema Hobbsu”. Prvi scenarij uključuje dobrovoljno udruživanje europskih zemalja u onim pitanjima koja ne krše njihova suverena prava. Upravo je taj model, od njenih početaka, postavio temelje europske integracije i bio podvrgnut značajnim promjenama u posljednjih 10 do 15 godina. Drugi model, “prema Hobbesu”, je imperijalni oblik povezanosti s jakim zajedničkim centrom”, pojašnjava Bordačev.

“Takvu uniju su, na primjer, pokušali stvoriti Napoleon ili Hitler”, podsjeća ruski akademik s Centra za sveobuhvatne europske i međunarodne studije Fakulteta svjetskog gospodarstva i međunarodnih poslova.

Suvremeni europski establišment se osjećao sasvim ugodno pod okriljem europske birokracije i praksi koje je nametala. Narodi su pozvani da uživaju u prednostima integracije, kao što je besplatni roaming i da 9. svibnja proslavljaju “Dan Europe”.

Što će značiti početak okretanja Europe prema demokratičnijoj, ali istovremeno organizacijski labavijoj asocijaciji? Teoretski, to znači mnogo veću slobodu manevriranja europskih država u odnosu s ostatkom svijeta i provedbu nacionalnih ciljeva unutar same  Europe. Međutim, to može zahtijevati promjenu cjelokupne paradigme stavova prema Europi i europskom nacionalizmu, kojeg izvan granica EU svi tumače po sjećanju iz Drugog svjetskog rata. Ako je to još uvijek tako, a to možemo znati samo kada desnica bude toliko jaka da ostvari zacrtane ciljeve, to bi za ostatak svijeta mogao biti vrlo veliki izazov.

No, vrijedi se nadati i pokušati. Konačno, nacionalizam Charlesa de Gaullea nije “nacionalizam” maršala Pétaina i kolaboracionističke  Višijske Francuske, kao što nacionalizam Viktora Orbana, koliko god mu to pripisivali, nije “nacionalizam” admirala Miklósa Horthya. Isto tako se Alternativa za Njemačku ne može uspoređivati s nacistima Adolfa Hitlera, kao što talijanska “Liga”, nastala kao separatistički pokret sjevernih regija takozvane “Padanije” ima malo ili ništa s crnokošuljašima Benita Mussolinija. To su “crvene linije” koje se ne smiju i vjerojatno ih nitko neće prijeći, stoga svaki pokušaj “reforme” europskog carstva s de facto sjedištem u Berlinu treba pozdraviti.

Ruski Dan pobjede nad nacifašizmom i Zapad sa svojom proslavom Dana Europe

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

24
Ostavite komentar

avatar
10000
 
13 Grupirani komentari
11 Odgovori unutar grupe
0 Pratitelji
 
Komentar koji izaziva reakcije
Najaktivniji komentar
24 Komentatori
alan fordalan fordalan fordKunta KinteMiki Zadnji aktivni komentator
  Pretplati se  
Obavijest
AAA
Gost
AAA

jedino što će se promijeniti
je to da će soroš plaćati druge ljude
praktično bespotrebni izbori

Baba Vanga
Gost
Baba Vanga

Tako je nikakvih promjena nece biti ?

onaj najgl.....veći Dalton
Gost
onaj najgl.....veći Dalton

Eto, to nas je već trojica…

mladen3x
Gost
mladen3x

... no nebitno,vratimo se temi,dok Europa bude svoje snage uprla protiv novi stranaka koje se opiru dosadašnjem modelu djelovanja dotle Kina nadire s druge strane,potiho i s puno otvorenih vrata.Još jedna geopolitička greška….no to je Europa,bori se sa sjenama iz prošlosti i ne vidi što se događa u stvarnosti….

mladen3x
Gost
mladen3x

ništa se ne mijenja,i dalje zakoni kao zakoni,u svrhu kapitala,male nitko ništa ne pita,neravnopravnost na djelu,sve po starom….

onaj najgl.....veći Dalton
Gost
onaj najgl.....veći Dalton

Četvorica.
Ajmo dalje….

Miki
Gost
Miki

Samo se tješite. Nisu pravi desničari podmitljivi koliko ljevičari.

Lucija
Gost
Lucija

“… Međutim, uspjeli su podići politički val, kojeg su primijetili predstavnici velikih i srednjih kompanija i javnih organizacija, a vlade zemalja članica Europske ekonomske zajednice su ih bili prisiljeni slušati. Rezultat su bile radikalne reforme europskih integracija sredinom ’80-ih…” – netočno. Reforme eu integracija potaknute su u prvom redu – nepoznatim i nevidljivim faktorima…nitko nemože prst sraviti ili pokazati kako je došlo do nekih kretanja i promjena i tko ih je inicirao.
U prvom redu to se odnosi na eu komisiju.
Što uopće nije iznenađujuće, jer takvi uvijek traže mehanizme upravljanja, odnosno preuzimanja…
Ako se što i poboljša, u što sumnjam, zemljama tzv Zapadnog Balkana, i onima u eu, i onima izvan, teško da će biti bolje…nama se upravlja izvana…
. Ipak, u slučaju pozitivnog raspleta, ne bih se složila s autorom da, ako je nešto demokratičnije, znači i da je lošije upravljano…

Lucija
Gost
Lucija

Zapravo, isti ti koji nameću tu i takvu eu komisiju su vjerojatno isti koji nameću i Hobbesov model…

Moreno
Gost
Moreno

Nerazumljiv članak, spominje se samo neka desnica . . . šta je to desnica . . . danas imamo aktualni Brexit i kako su engleski konzervativci na vlasti i laburisti u oporbi izvarali Engleze i opstruirali su Brexit, Englezi su poludili i napravili Brexit Party, stranku koja je danas po anketama odma uz bok laburistima i konzervativacima i ako Engleska ne napravi neki deal u slijedeća dva tjedna sa EU, šta je malo i ništa vjerojatno, onda i Brexit Party ide na EU izbore . . . e sad, ko su desničari u Engleskoj, Brexitirci ili Konzervativci . . . ima no EU i no NATO stranaka, ka šta su hrvatski živozidčani, jesu li i oni desničari . . .

Lucija
Gost
Lucija

Englezi moraju o d m a h izaći, ili neće – nikad.
Naime, raspast će se V. Britanija na dijelove – a svaki taj dio će uvaliti u eu. Danas čitam već drugi članak s izjavama škotskih zvaničnika u smislu ‘vrijeme je sad – za samostalnost…’

Citizen
Gost
Citizen

Europa mora promijeniti smjer, jer posljednjih 10 – 15 ide u potpuno pogrešnom smjeru. Da li će ovi EU izbori nešto bitno promijeniti, teško je reći, vjerojatno ipak ne. Korporativna EU “naddržava” nikako nije u interesu običnih, malih ljudi, njenih građana, i to se treba promijeniti.
A da bi se to postiglo jedan od važnijih preduvjeta je da se oslobodi okova NATO-a i da počne kreirati svoju samostalnu nezavisnu politiku. Politiku koja će biti usmjerena na običnog čovjeka, građanina Europe i njegov bolji i dostojanstvenici život, te koja neće biti pod diktatom velikih korporacija koje uništavaju i podjarmljuju svijet u kojem živimo, a sve samo i isključivo radi što većeg profita i vlastitog bogatstva.
Koje su to nove snage u Europi koje su stanju na izborima osvojiti vlast i uvesti tako opsežne promjene, ostaje tek da vidimo, i nadamo se da to neće biti samo utopija. Nisam baš nešto optimističan po tom pitanju, iako bih volio da svojoj djeci ostavimo u nasljedne bolji svijet

AJeTo
Gost
AJeTo

To da vojska (NATO) odgovara civilnom drustvu je privid. Kroz povijest najduze postoje tvorevine kod kojih je suprotno i koje nisu istrcale pred iste takve ali jace (hegemone).

Farree
Gost
Farree

Jedini problemčić je da “jedinstvo prema Rousseau” podrazumjeva postojanje jakog homogeniteta (zajedničke historije, jezika, običajnosti, ideje…) oko koje bi se Evropljani trebali okupiti (sve dok ta homogenost ne zasmeta Velikom Inkvizitoru). Problem je da je ovakvu vrstu homogenosti potreban vanjski neprijatelj i NATO je upravo to pokušao nametnuti, ali ipak se čini da nitko od evropljana nije dovoljno lud da opet krene na Rusiju.

Za “Jedinstvo prema Hobbsu” je opet Rusija neophpdna, ali i da ostali pristanu dobrovoljno na Njemački diktat. Kako Njemačka nije vojna sila i zapravo joj je samo do toga stalo da igra ulogu omiljenog lizoguza, pa i pod cijenu propasti evropske ideje, to vidim za Evropu samo crno.

Daleko veča vjerovatnoča od bilo kakvog evropskog jedinstva je da se Evropljani opet uhvate za grkljane (naravno ukoliko partout ne budu dali uvući u rat s Rusijom

Ivan
Gost
Ivan

EU je stvorila CIA, a ne Robert Schumann, pa Schumanu je mozak radio preko pužnog vijka, a kako bi onda takav lik nešto stvorio?!?

onaj najgl.....veći Dalton
Gost
onaj najgl.....veći Dalton

Imao je fetiš na ugljen?
I čelik?
P.S.
Jado.
Uz onakve francuske sobarice.

Moreno
Gost
Moreno

Možda bi stvaranje EU tribalo stavit u širi povijesni kontekst i spomenit idejnoga tvorca EU Caudenhove Kalergija koji je 1923 i napisa knjigu Pan Europa i uređiva je istoimeni časopis sve do samoga početka WWII. Kalergi potiče iz austrougarske plemićkeobitelji i vezan je za više europskih država. Napisa je i knjigu Praktični Idealizam u kojoj, između ostaloga, piše i o naseljavanje Europe azijatima, arabima i afrikancima, favorizira Kazare, on je odabra himnu Europe, bija je u užemu krugu onih koji su odlučivali o zastavi, 12 žutih zvizdica na modroj podlozi šta simbolizira 12 zvizdica u aureoli babilonske božice Semiramide na modrome nebu, na to me podsjetila stilizirana babilonska kula EU parlamenta na slici ovoga članka. Civilizacija u kojoj živimo ipak počinje u starome Babilonu, a ne niti 1918, 1945, 1950, 1990 . . . puno je toga povezano, ne samo simbolički.

tiha voda
Gost
tiha voda

ili kina i rusija staju cvrstu uz suverenitet irana ili svi planovi ravnoteze i svjetskog mira padaju u vodu..saptom.

eu kolonija
Gost
eu kolonija

članak je lijepo napisan I na jednostavan način prikazuje samo jedan segment, ali zasigurno onaj najbitniji, borbe između suverenista ili soroševih elita. sama činjenica da se soroševe elite u europi osjećaju ugroženo meni je dovoljna ne ulazeći u to hoćeli doći do nekih bitnijih promjena ili ne. mada, prema mome mišljenju, apsolutnom pobjedom europskih suverenista bi moralo doći do promjena. međutim ako europski suverenisti osvoje I 25% glasova opet će doći do promjena ali možda ne u onoj mjeri kao u slučaju apsolutne pobjede ali će zasigurno I sa 25% glasova europski suverenisti imati jak utjecaj na kreiranje europske politike u budućnosti. ono najgore što bi se moglo desiti je to da se ništa ne dešava I da sve ostane statusno neutralno što priželjkuju postojeće soroševe elite

Miki
Gost
Miki

Evropa bi se mogla objediniti u borbi protiv islamizacije! Ali treba prvo smanjiti moč ljevičarima.

Kunta Kinte
Gost
Kunta Kinte

Kojim ljevičarima? Gdje ih vidiš? Autor članka je točno primijetio da se “prava ljevica izgubila u povijesnim stranputicama, odrekla se svojih temeljnih načela i prigrlila ideje liberala”.
Jedina prava (a i to donekle) ljevica u Europskom parlamentu je ona nordijsko-zelena, ili kako se već zove. Ali oni nemaju niti 10 posto zastupnika u EP. Vjerojatno si mislio reći da prvo treba smanjiti moć liberalima, kojima se socijaldemokratska ljevica davno prodala, pa ju se više i ne može smatrati ljevicom. A to bi zapravo značilo da treba smanjiti moć kapitalu, što bi bila plemenita ali teško izvodiva misija. Pogotovo što baš ne vidim kako se to suverenistička desnica opire kapitalu.

alan ford
Gost
alan ford

nikakvih značajnih promjena neće biti. Čak da euroskeptične i protu-europske stranke osvoje i 35%-40% glasova. duboka država može mirno spavati, jer će opet imati komotnu većinu. Partija EUSSSR-a: demokršćani-socijalisti-zeleni-liberali-ljevica, će dakle opet imati absolutunu većinu.
Ovo je tipični spin propagandnih mainstrema medija: najprije naprave kao nekakvu kulisu strave i užasa, crni scenarij: populisti, desničari, nacionalisti itd.. osvojit će puno glasova, ugrozit će Europu i mir, bla, bla, bla… I onda će nakon izbora reći: ipak je pobjedio razum većine Europljana protiv tih desničara, populista, nacionalista…

EU se ne može reformirati. Svi oni koji misle da je moguće reformirati EU i decentralizirati je i vratiti na raniji nivo od prije 1992., dakle samo savez suverenih država, ili kako to kažu: “savez nacionalnih domovina”, varaju se.
Jer EU je od početka zamišljena kao projekt ciohazarske duboke države, kao projekt, koji na kraju cijelog procesa udruživanja treba postati jedna europska država. I sada ciohazarska mafija, tvorac i vlasnik EU, želi sadašnju EU, koja je, još uvijek savez 28 država, pretvoriti u jednu saveznu (federalnu) državu, “Sjedinjene europske države”. Što je od počerka bio cilj tvoraca EU, još od kada je grof Coudenhove-Kalergi, 1923. sa novcima Rotšilda i Warburga, osnovao svoju organizaciju “Paneuropska unija” i sanjao o jednoj europskoj državi, u kojoj će biti pomiješane nacije i rase i u kojoj će “židovsko duhovno plenstvo” (tako je on to zvao). imati vodeću ulogu.
Dakle, EU će ili 1)postati jedna država, što žele mafijaši iz duboke države ili 2)će se raspasti: Nekakva treća međuopcija ne postoji, odnosno je nerealna.

alan ford
Gost
alan ford

Da još jednom podsjetim na stvarnu povijest, kako je nastala EU kako je doista nastala EU… EU nikada nije bila projekt naroda Europe, za mir i slično, kako to desetljećima tupi lažna propaganada medija i povijesnih udžbenika. EU je od početka bila projekt iza kojega je stajala angloamerička ciohazarska elita iz duboke države. Svrha stvranja EU je bio da anglosakonska elita drži kontinentalnu Europu pod svojom kontrolom i da odsječe Rusiju, da je odvoji od ostatka Europe. – propaganda u udžbenicima i medijima tupi javnosti da su takozvani “oci utenmeljitelji” EU bili Konrad Adeneauer (poslijeratni njemački kancelar), Alcide de Gasperi (talijanski premjer nakon 2. sv. rata), te Robert Schuman (francuski premjer neposredno nakon završetka 2. sv. rata). Da su oni stvorili EU, eto kao da se narodi EU ne bi više međusobno klali. Ali to je samo bajka za naivce. U stvaranju EU dakle konce je u pozadini vukla korporativna bankarska ciohazarska elita, a oni koji su izvršavali njihove zadatke, oni stvarni “oci utemeljitelji” EU bili su ovih 5 ljudi: Kalergi, Jozef Hieronimus Retinger, John Foster Dulles, Jean Monnet i Altiero Spinelli te kao šesti, u nešto manjoj mjeri, Paul-Henri Spaak. Njemačka je nakon 2. sv. rata bila poražena nacija, pod okupacijom SAD-a i Britanija (koja traje i do danas), a Adenauer je bio samo namjesnik, kojega su američki vladari Njemačke osobno izabrali za prvog poslijerantnog kancelara. Tako da se Adenauera ništa nije pitalo. Isto tako se puno nije puno pitalo de Gasperija i Schumana. Schuman je bio naprosto katolički naivac, koji je doista vjerovao u bajku o stvaranju mirovne EU za sve narode. O Kalergiju se sve zna. Mješanac, mason, od početka dobro umrežen sa angloamkeričkom ciohazarskom lihvarskom elitom. John F. Dulles bio je glavni Rockefellerov čovjek u godinama nakon 2. sv. rata. Dulles je bio suosnivač Rockefellerovog “Vijeća za vanjske odnose” (CFR) 1921. godine, a 50-ih godina je bio američki ministar za vanjske poslove. Jean Monnet je bio francuski mason, biznismen i diplomat i Bilderbergovac, veliki prijatelj Dullesa, sa kojim se upoznao na mirovnoj konferenciji u Versaillesu, nakon 1. sv. rata. Altiero Spinelli je u 2. sv. rati bio talijanski komunist, nakon 2. sv. rata jedan od glavnih koji su vukli konce u stvaranju EU, kasnije je bio predsjednik Europskog parlamenta. Njegova kći iz njegovog 2. braka sa njemačkom židovkom Ursulom Hirschmann, Barbara Spinelli, danas je zastupnica radikalnih ljevičara u Europskom paramentu. Navodna ljevičarka Barbara Spinelli, udovica je talijanskog bankara, Bilderbergovca i jednog od tvoraca eura, Tommasa Padoe-Schioppe. Prije 3 godine, prilikom posjete Italiji, Merkel i tadašnji talijanski premjer Renzi (umrežen sa masonskom i bilderbegovom obitelji Agnelli), posjetili su grob Spinellija i odali počast “federalistu” Spinelliju i njegovom “Manifestu za ujedinjenu Europu”. Paul-Henri Spaak je bio belgijski socijalistički političar, premjer Belgije prije 2. sv. rata. Nakon rata 1946. postao je prvi predsjednik opće skupštine tek stvorenog UN-a. Spaak potječe iz masonske obitelji, i djed i otac, koji su također bili političari, bili su masoni. Zagonetni Retinger držao se uvijek u pozadini i o njemu se malo zna. Rođen… Pročitaj više »

alan ford
Gost
alan ford

kako je nastala EU…(2) -1948. u New Yorku je na kongresu pod vodstvom Coudenhove-Kalergija osnovano “Američko vijeće za ujedinjenu Europu” (ACUE). ACUE su financirali Zaklada Rockefeller i Zaklada Ford. Prvi šef ACUE-a bio je bivši šef tadašnje američke obavještajne službe OSS-a William Joseph Donovan, a njegov zamjenik Allen Welsh Dulles. A. W. Dulles, brat pomenutog Johna F. Dullesa, bio je tada predsjednik Rockefellerovog CFR-a, a malo kasnije od 1953. do 1961. bio je šef novosnovane obavještajne službe CIA, koja je naslijedila OSS. Paul Hoffman, hazar, bivši agent OSS-a i kasniji čelnik Fondacije Ford, kasnije je naslijedio A. W. Dullesa na čelu ACUE. Prvi direktor CIA-e Walter Bedell Smith, bio je član odbora ACUE. Među suosnivačima i članovima upravong odbora ACUE, bili su i bivši američki predsjednik (od 1929-33) Herbert C. Hoover, također član Rockefellerovog CFR-a i John William Davis, bivši predsjednički kandidat Demokrata na američkim predsjedničkim izborima 1924. Davis je bio jedan od glavnih Rockefellerovh ljudi, prvi predsjednik CFR-a od 1921. godine i dugogodišnji ravnatelj Fondacije Rockefeller. Davis je bio tetak Cyrusa Vancea, poznatog američkog diplomata, koji je za vrijeme rata ovdje 1991-95, zajedno za britanskim lordom Owenom mutikašio na ovim prsotorima. Vance je 60-ih godina također bio predsjednik CFR-a. – također 1948. , nešto kasnije, održan je kongres u Haagu, na kojemu su udareni temelji stvaranja budućeg europskog pokreta. UEM i 4 druge srodne organizacije dogovorili su osnivanje zajedničkog vijeća koje je nazvano “Udruženo međunarodno vijeće za europsko jedinstvo”. Pored UEM-a, ostale 4 organizacije bile su: Europska liga za gospodarsku suradnju (LECE), Socijalistički pokret za sjedinjenje europske države (MSEUE) , Nouvelles Equipes Internationales -NEI, te Unija europskih federalista (UEF). Organizacija LECE, osnovana je 2 godine ranije 1946. u Bruxellesu na inicijativu tadašnjega belgijskog premjera Paula van Zeelanda, a njen glavni tajnik bio je Jozef Hieronim Retinger. LECE se bavila pitanjima gospodarstva Europe u nekoj budućoj Europskoj Uniji.Današnje udruženje europskih socijaldemokratskih stranka, je nasljednik organizacije MSEUE, a današnje udruženje europskih pučkih i demokršćansskih stranaka EPP je nasljednik oreganizacije NEI. -također 1948. nešto kasnije na kongresu u Briselu, ovih 5 organizacija osnovale su “Međunarodni europski pokret” (European Movement International- EMI) – udruženje organizacija i pojedinaca takozvanih “federalista”- koje za konačni cilj ima stvaranje europske države. Osnivanju su kumovali britanski premjer Winston Churchill, francuski premjer Leon Blum (hazar i mason, otac ministra obrazovanja u Hollanedovoj vladi Vincenta Peillona, koji je 2012. uveo seksualni odgoj u francuskim školama), talijanski premjer Alcide de Gasperi i Paul-Henri Spaak. Kongres su vodili Duncan Sandys i Jozef Hieronim Retinger. U pozadini u osnivanju EMI-ja konce je vukao ACUE, koji je i sufinancirao EMI. Nešto kasnije EMI-ju se priključila i Kalergijeva “Unija europskih parlamentaraca (EPU)”. Nakon priključenja EMI-ju, EPU je zajedno sa parlamentarnom skupinom EMI-ja, činio zajedničko parlamentarno vijeće. Coudenhove-Kalergi proglašen je počasnim predsjednikom EMI-ja. ACUE je sve do kraja 60-i godina bio glavni sponzor EMI-ja, UEF-a i Europske kampanje mladeži. -1949.– osnivanja “Vijeća Europe” takozvanim Londonskim ugovorim. U osnivanju VE sudjelovalo je 10 zapadnoeuropskih država. Danas su skoro sve države Europe, njih 42 članice VE. Iako VE… Pročitaj više »

POVEZANE VIJESTI

Izbornik