Zajednička francusko-njemačka deklaracija, koju su Pariz i Berlin usuglasili na samom kraju 2018. godine, osuđuje Rusiju i hitno od Moskve traži puštanje na slobodu ukrajinskih mornara koji su uhićeni nakon takozvanog incidenta u Kerčkom tjesnacu u studenom, kada su se tri ukrajinska vojna broda kroz ruski akvatorij pokušala probiti do Azovskog mora.
Moskva je odgovorila jednako jasno i kratkim priopćenjem odbacila sve francusko-njemačke pretenzije. Francusko-njemačka motivacija u provociranju Rusije uopće nije jasna.
Možda je sve samo splet okolnosti. U Berlinu i Parizu su frustrirani činjenicom da 2018. završava s Moskvom koja je udobno prisutna u Ukrajini, zapravo podijeljenoj zemlji s dvije odvojene nacije, te s Donbasom pod zaštitom Moskve. Ukrajina je nepovratno izgubila i Krim. Ukratko, državni udar iz veljače 2014. u Kijevu se za zapadne sile pokazao katastrofalnim, jer su dobile ostatke ostataka onoga što su namjeravale uzeti. Moskva je dobila najbolje dijelove, uključujući Krim.
Usput, Moskva je 28. prosinca priopćila da je završilaizgradnju 60 kilometara duge ograde na granici Krima s Ukrajinom. S druge strane, Zapad je opterećen ostatkom Ukrajine, za koju je politički, vojno i financijski dugoročno odgovoran.
U geopolitičkom smislu, napetosti Zapada s Rusijom postale su beznadno komplicirane, a Crno more je posebno sporno područje. U eri Baracka Obame je prevrat 2014. mogao je imati veću logiku, jer je svrgavanje vlade u Ukrajini bio ključni trenutak u posthladnoratovskoj politici velikih zapadnih sila, kojim se učvrstilo transatlantsko vodstvo Sjedinjenih Država i NATO pakt je krenuo novim kursom protiv Rusije koju otvoreno naziva “neprijateljskom zemljom”. Iz perspektive Amerike, kriminalni i diplomatski napadi na Moskvu iz Europe i poticanje ulaska Ukrajine u zapadni savez je bio veliki korak naprijed u američkoj strategiji zaokruživanja Rusije.
Međutim, Obamini planovi nisu uspjeli. Naravno, ruska intervencija u Siriji u rujnu 2015. dijelom bi se mogla pripisati napetostima Moskve sa Zapadom, iako Kremlj vjeruje da bi manjak vojne podrške u Siriji ugrozio i vjerojatno okončao rusku vojnu nazočnost na Mediteranu.
S druge strane, Rusija je preokrenula tijek sirijskog sukoba, istjerala Tursku iz zapadnog tabora, stvorila pravi savez s Iranom i uspostavila stalnu političku i vojnu nazočnost na Bliskom istoku. Još važnije, Hillary Clinton nije pobijedila na američkim predsjedničkim izborima 2016. godine, čime je Obamin plan u Ukrajini završio logično – ruskim ograničenjem.
S druge strane, Donald Trump uopće nije zainteresiran za provedbu usklađene zapadne strategije u Ukrajini i čak je spreman odustati od nje, ako ona ne obzir isključivo američke interese u Ukrajini. Dakle, unatoč tajnoj osovini koja je posebno aktivna bila između Pentagona pod vodstvom Jamesa Mattisa i ekstremista u Europi, Trump je bio nezainteresiran za pretvaranje Ukrajine u pat-poziciju protiv Rusije. Trumpova podrška Kijevu je protekle dvije godine bila daleko od optimalnog minimuma. Za Europsku uniju i režim u Kijevu, naravno.
Teoretski, protjerivanje Mattisa iz američkog ministra obrane demoralizirat će nepopustljive europske saveznike Sjedinjenih Država. Njihov osjećaj ranjivosti u odnosu na sve vitalniju Rusiju samo je u porastu. Osim toga, Trumpova objava o povlačenju iz Sirije također ih je zapanjila, jer se boje pobjede Rusije u maratonskoj utrci.
Za Njemačku i Francusku je ovo teška situacija, jer će povlačenje Sjedinjenih Država iz Sirije otkriti njihovu tajnu vojnu intervenciju u arapskoj zemlji, koju su i europske sile provele u arapskoj zemlji bez ikakvog mandata Ujedinjenih naroda, i bez međunarodno-pravnog legitimiteta. Sve to su europske zemlje činile skrivajući se iza 2000 američkih vojnika, čak i ako je bilo dokaza o nazočnosti francuskih specijalnih snaga na sjeveru Sirije.
Ironično, ali postoji opasnost da bez ruske zaštite Berlin i Pariz ne uspiju prikriti ratne zločine koje su počinile njemačke i francuske snage u Siriji. Sve ovisi o Rusiji i sve uskoro može biti otkriveno, što će uzrokovati ogromne štete njihovom imidžu koji je tako pažljivo građen i predstavljan kao model međunarodnog liberalnog poretka.
Izvješća u ruskom tisku ukazuju na to da Moskva može razotkriti njemačke i francuske ratne zločine u Siriji. Stoga se zajednička francusko-njemačka deklaracija, koju smo spomenuli na početku teksta, može tumačiti u pozadini preokreta u odnosima Rusije s Europom. Ono što komplicira stvari je i njemačka politika u previranju.
Ukrajina je, bez sumnje, tamna mrlja u vanjskoj politici Angele Merkel, jer je njemačka kancelarka bila osobno zadužena za svrgavanje vlade u Kijevu 2014. Ali željezna kancelarka danas nemoćno promatra daljnje propadanje Ukrajine.
S obzirom na Rusiju, koje opcije Parizu i Berlinu ostaju u Ukrajini? Brojne greške u radu s Trumpom su ozbiljno oslabile njihovu sposobnost da se nose s ruskim preporodom. Dalje, francusko-njemačka osovina u europskom scenariju mora živjeti i nakon Angele Merkel. Iako je Francuska ključna sila unutar EU, francuski predsjednik Emmanuel Macron je sve samo ne uvjerljiv europski lider. Paradoksalno, sankcije protiv Rusije uskratile su europskim silama sposobnost da koriste svoj utjecaj na Moskvu.
Rusija je preživjela sankcije. Prema priopćenju ruskog ministra energetike Aleksandra Novaka, Moskva je u posljednje dvije godine zaradila dodatnih 100 milijardi dolara zahvaljujući formatu OPEC+.
S druge strane, uspjeh “močvare” u Washingtonu u blokiranju Trumpovih planova za poboljšanje odnosa s Rusijom samo je doveo do kolapsa rusko-američkih odnosa. Čini se nevjerojatnim da će Trump u naredne dvije godine predsjedničkog mandata umanjiti ove napetosti. Osim toga, ako Trumpova administracija nastavi s politikom neprihvaćanja nuklearnog sporazuma s Iranom, ozbiljan udarac će pretrpjeti europska sigurnost, a ne SAD.
Sve u svemu, dok se bliži 30. obljetnica rušenja Berlinskog zida, čini se da pobjednici i gubitnici Hladnog rata tek trebaju biti proglašeni.
Ode uskoro i frau i onaj pizdek u francuskoj, pa će odnosi biti bolji, kao npr. sa Austrijom ili Mađarskom.
A što drugo očekivati od američkih kolonija? Da izaberu pravac nezavisnosti od jedne imperijalističke i porobljivačke sile koja svojim beskrajnim ratovima u ime ,,demokracije,, i ,,ljudskih prava,, pljačka resurse cijelog svijeta? Možda imaju ,Štokholmski sindrom ,, koji traje već više od sedamdeset godina?
rijetko dobar članak za pročitati uz jutarnju kavicu. ja bih samo dodao da se iz ovoga članka može vidjeti I zašto francuski narod želi svrgnuti macrona. macron umjesto gradnje win-win politike u odnosu prema rusiji I drugim državama svijeta a iz koje bi francuska država I narod mogli imati velike koristi on se odlučio na ratobornu politiku zatezanja sa rusijom. francuska jeste “sila” ali u slučaju konfrotacije sa rusijom mogu reći samo onu narodnu “nemožeš se bosti sa rogatim”
Tako to biva kada se previše sniva…
Vreme je najbolji saveznik i sudija. Treba mu dati šansu, a ne slaviti pobede, ili žaliti poraze, preuranjeno, jer najčešće u životu stvari nisu onakve kako se čini na prvi pogled. Puzle se slažu polako i strpljivo.
Njemačka i Francuska se koprcaju u vlastitoj neodlučnosti. Htjeli bi da sankcije djeluju ali bi istodobno htjeli trgovati sa rusima. Htjeli su da provesti odcjepljenje Ukrajine od Rusije ali ne bi ratovali za svoje ciljeve. Sa druge strane močvare, Amerika trlja ruke, jer su obnovili hladni rat, Europu su doveli pred gotov čin. Sada Amerika samo čeka da se situacija razvije na gore jer nijedna strana neće popustiti. Trump je tu samo privremeno usporio razvoj događaja na gore.
Kad je pobijedio Tramp proglasili su Merkelovu liderom slobodnog svijeta. Kad se njoj pocela ljuljati pozicija zbog migranata pokusali su da od Makrona naprave lidera. Zar ne vide da je prici dosao kraj?
Naravno da su Francuska i Njemačka protiv preporoda Rusije. To je njihova prirodna pozicija.koja nema veze sa simpatijama, ljubavlju i sličnim tricama. Dok god je Rusija nesposobna proizvoditi robe široke potrošnje, kompliciranije strojeve, sofisticiraniju tehnologiju, dotad Nijemci i Francuzi na svojoj strani imaju poluge za ‘dobre odnose’ s Rusijom – u zamjenu za energente nudit će im svoje robe. Postoji još jedna zemlja kojoj nikakav ruski napredak nije u interesu. Zove se Kina. Kako je Kina svakog dana sposobnija ponuditi Rusima isto ono što su im nudili Nijemci i Francuzi u zamjenu za energente, to se zapravo preko Rusije natječu jedni s drugima. Konkurencija čini čuda (ovo bi trebali zapamtiti svi etatisti) i dovodi Ruse u poziciju da biraju trenutne pobjednike, stalno računajući kako im sigurno predstoji krajnja pobjeda. Kad dođu u poziciju da vlastitom proizvodnjom nadomještaju sve zasad uvozne proizvode, ostat će im energenti kao njihova zlatna valuta. Gomilat… Čitaj više »
Najveći car na Planeti će ostati onaj tko bude posljednji imao vlasite energente za pokretanje vozova, brodova i zrakoplova. Svi ostali će ostati, a mnogi su već sada, samo mali mravi. Ovo sada je vrijeme u kojem mravi počinju shvaćati da su mravi i da će ostati mravi. Zato histerišu!
novi svjetski poredak pao … dolazi novi… 🙂
kad pogledas ko je protiv rusije ( debela, odlazeca, komsomolka i gmo makron! )….oni (rusi) uopste ne treba da brinu, naprotiv mogu da budu sretni i veseli!
Nije valjda…..ko bi rekao, kobili se nadao!
jadna europo, tko li li te štiti, tko li li te brani??? na što si se srozala, moja muko tvrda??
da država, ala izrael od 4 milijuna ljudi, ima kapacitet da vojno pokori cijelu europu, a, smijali su se kad je svojevremeno veliki europski prorok pričao o zapadnoj dekadenciji, a, evo vam sada rezultati tih proročanstava, pa uživajte pod zaštitom frigidne merkel i toploga macrona??