Christian Johann Heinrich Heine (Düsseldorf, 13. decembar 1797. – Paris, 17. februar 1856.) pripada redu najistaknutijih njemačkih liričara 19. stoljeća. Heine je spoj između prvih romantika koji se javljaju potkraj 18. stoljeća i mladonijemaca tridesetih godina 19. stoljeća koji nagovještavaju realizam.
Složena pjesnička ličnost Heinea, slojevita i protivriječna do kraja je ostala dosljedna u svom primarnom opredjeljenju: ljubav za potlačene i vjernost slobodi i ravnopravnosti. Bio je osjećajan i borben, vispren i sarkastičan; čovjek sjete i melanhonije, ali i mračnog očajanja; čovjek umjetnosti, ljepote i poezije, ali i neumorni borac za dostojanstvo i pravdu; raznježeni romantičar zavičajnih predanja i realistički slikar tiranije, neslobode i laži.
Najviše pjesničke domete ostvario je u ljubavnoj lirici, kao izraziti romantičar i pjesnik ”svjetskog bola”. Isto tako je i žustro raskinuo sa romantizmom i svoja stremljenja usmjerio ka realističkoj satiri snažnog političkog naboja i gorčine. U tim je satirama, uz obilje ironije i sarkazma, kritikovao njemačko društvo i život lažnih vrijednosti. Upravo zato je zbog svojih umjetničkih nazora i integriteta, ali i zbog svoga jevrejskog porijekla, došao u sukob sa domovinom koju je volio. U Njemačkoj su zabranjene sve njegove knjige, one objavljene, a i one koje će tek biti objavljene.
Uslijed terora i neprijatnih okolnosti s kojima se suočavao, odlazi u Pariz gdje će ostati do kraja života.
Početno oduševljenje Parizom i idealima građanske revolucije, koja je ukinula vjersku i rasnu diskriminaciju, ubrzo splašnjava i rađa u Heinea neku vrst političkog nihilizma.
Već za njegova života bila je spoznata vrijednost njegova stvaralaštva pa je bio logičan utjecaj koji je ona imala na europsko pjesništvo. U osobnom životu, nakon mnogih ljubavi kojima se predavao fatalnošću romantičara, oženio se kao 44-godišnjak mladom Francuskinjom koju njegova obitelj nije nikada prihvatila.
Heine je cijeloga života pobolijevao. Posljednji put izašao je iz kuće 1848. godine umoran i slab srušio se u Louvreu, a priča kaže, pred kipom Venere Milonske. Osam godina je bio vezan za postelju. Poželio je tada da se vrati u domovinu, ali mu njemačke vlasti to nisu dozvolile
Umro je 17. februara 1856. godine, pokopan je na Montmartreu u Parizu.
Ispočetka htjedoh klonuti
Sve to podnijet ne bje lako;
Al ja ipak sve podnesoh
Ali nemoj pitati kako? ( Iz početka…)