Ambiciozan cilj Pariza i Berlina: Osvojiti Balkan i izgurati ostale aktere iz regije

Prije dva dana je veleposlanstvo Francuske u Skopju objavilo je Strategiju za Zapadni Balkan, donesenu na zahtjev predsjednika Emmanuela Macrona. Cilj strategije je približavanje državama regije i da se dopune i podrže aktivnosti Europske unije za njihovo približavanje Europi.

Strategija je objavljena na francuskom, makedonskom i albanskom jeziku na stranicama Veleposlanstva Francuske u Skoplju, dan nakon što je u Berlinu održan summit lidera država Zapadnog Balkana.

Macron je, kako se navodi, zatražio izradu strategije na temelju analize u kojoj stoji da su države regije Slovenija, Hrvatska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Sjeverna Makedonija, Crna Gora i Srbija ostvarile značajan napredak, ali i da su “potrebne mnoge reforme koje bi omogućile trajnu stabilizaciju i dale odgovore na izazove s kojima se regija suočava”.

Prema zahtjevu Macrona, Strategija za Zapadni Balkan podrazumijeva “veću predanost Francuske stabilizaciji šest zemalja regije koje nisu članice Europske unije u smislu njihovog ekonomskog i društvenog razvoja i jačanja vladavine prava”.

Francuska će, prema toj strategiji, intenzivirati svoje političke odnose sa zemljama regije. Navodi se i kako će ovog ljeta Macron posjetiti Srbiju, a ministar za europske i vanjske poslove Jean-Yves Le Drian će do kraja godine doći u Albaniju i na Kosovo.

Napominje se i da predložena strategija nadopunjuje aktivnosti poduzete u okviru Berlinskog procesa u kojima Francuska sudjeluje od osnivanja i bit će djelomično implementirana u francusko-njemačkom okviru.

Što se tiče gorućeg problema regije, odnosa Beograda i Prištine, po običaju su se svi složili “da su se dogovorili kako se ništa nisu dogovorili”.

Stoga ovu njemačko-francusku inicijativu treba gledati iz drugog ugla i kao pokušaj francusko-njemačke osovine da se fokusira na jednu od najosjetljivijih regija u Europi – na Balkan. Ovdje, između Mediterana, Crnog mora i Srednje Europe, odigrava se vrlo teška bitka između supersila koje se bore za kontrolu jugoistočnih vrata Europske unije.

Francuska i Njemačka, nakon nekoliko tjedana napetosti, osobito zbog razilaženja oko Libije, sada se ponovno okupljaju i snažno grade čeličnu osovinu, a to čine s pokretanjem iz najtoplijeg područja u Europi, s čijim su vođama Macron i Merkel održali neformalni sastanak u Berlinu.

Poruka koju su Macron i Merkel uputili balkanskim zemljama bila je vrlo jasna. Zemlje moraju prevladati podjele kako bi se cijela regija pridružila Europskoj uniji. Na neformalnom sastanku s čelnicima Albanije, Bosne i Hercegovine, sada već Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Srbije i Kosova, kojima su se pridružili čelnici Hrvatske i Slovenije, njemački kancelar i francuski predsjednik zatražili su od zemalja da prevladaju razlike kako bi EU mogla proširiti prema balkanskoj regiji. Najveći pomak žele vidjeti u približavanju Beograda i Prištine, tvrdeći kako žele spriječiti da Balkan opet postane “europsko bure baruta”.

Međutim, Berlin i Pariz su prije svega uplašeni činjenicom da će jugoistočna regija Europe definitivno postati područje sukoba između Kine, Rusije i Sjedinjenih Država, te da će Europska unija s francusko-njemačkom lokomotivom biti izbačena iz igre.

Macron i Merkel se žele domoći regije po svaku cijenu, stoga ne žele druge sugovornike, čak ni u Europi. Toliko da je prva zemlja koja je bila isključena iz ovog neformalnog sastanka bila Italija.
“Da budem jasan”, piše talijanski politički komentator Lorenzo Vita, “interesi Francuske i Njemačke u ovom slučaju nisu potpuno identični”.

Merkel je doista zainteresirana za područje Balkana, obzirom da Berlin oduvijek regiju smatra područjem svog utjecaja. Njemački je cilj uvijek bio proširiti svoje područje interesa na obale Sredozemlja. Posljednjih je godina ostvareno nekoliko inicijativa kako bi se postigao konačni cilj. U Grčkoj je Berlin, zahvaljujući i dužničkoj krizi Atene, uspio prodrijeti ekonomski i politički. Potom je Njemačka na cijelom Balkanu postala glavna europska referentna sila, do te mjere da iza sporazuma između Grčke i Makedonije o promjeni imena bivše jugoslavenske republike stoji ruka njemačkog kancelarke.

Francuska je u ovom procesu više politička i međunarodna potpora. Oboje čelnika francusko-njemačke osovine na svom dnevnom redu imaju pitanje podjele Europe i njihovih područja utjecaja i interesa, a Balkan je dio njemačkog plana mnogo više nego Pariza, koji na ovom području, prije svega, želi izbjeći izvaneuropsko uplitanje.

Ali za Njemačku je ovo pitanje puno važnije. Balkan je zemljopisni koridor koji s mostom u Turskoj povezuje Aziju i Srednju Europu. Regija predstavlja put do istočnog Mediterana, ali i područje od velikog interesa za cijelu njemačku industriju. Merkel u svojoj međunarodnoj strategiji ne može ignorirati područje Balkana.

Uz povratak Sjedinjenih Država i zapanjujući prodor Kine, Merkel ne želi suparnike. Doista, ovaj neformalni sastanak u Berlinu poslužio je i da se izazove američka administracija, baš u vrijeme velikih napetosti između Berlina i Washingtona.

Ovo je budućnost iz koje je, barem za sada, isključena samo Italija, koja izlazi iz ovog summita ne samo odsječena, nego i poražena. Barem na trenutak, jer čak i na Balkanu Rim ima oprečne interese u odnosu na francusko-njemačku osovinu.

Međutim, problem je što je na Balkanu, kao i u drugim dijelovima svijeta, Italija samo sa Sjedinjenim Državama mogla voditi dijalog kako pobijedila u područjima utjecaja osovine koju čine Francuska i Njemačka.

Trumpova administracija odavno se u odnosima s njemačkom vladom suočava s velikim izazovima, a što se tiče Balkana, američki interesi nisu mali, kako sa strateškog gledišta, tako i s ekonomskog i političkog.

Dolazak Kine i njemački potezi, kao i jasan ruski stav protiv proširenja NATO pakta na istok, vratili su područje Balkana u središte europske agende Sjedinjenih Država. Lorenzo Vita sugerira da bi za Italiju bilo najbolje da u ovoj situaciji pronađe partnera u Washingtonu, obzirom na to da je Bijeloj kući potreban saveznik u Europi, dok je Italiji potreban međunarodni partner kako bi narušio francusko-njemačku osovinu i na Balkanu.

Dakle, ovdje se uopće ne radi o “pomoći” Berlina i Pariza zemljama Zapadnog Balkana da “prevladaju podjele”, da se fokusiraju na “reforme koje bi omogućile trajnu stabilizaciju i dale odgovore na izazove s kojima se regija suočava”. Još manje se radi o pokušajima Macrona i Merkel da “stabiliziraju šest zemalja regije koje nisu članice Europske unije u smislu njihovog ekonomskog i društvenog razvoja i jačanja vladavine prava”.

Susret u Berlinu je dio procesa u kojem Njemačka iz strateški važne regije, koji oduvijek smatra svojom sferom utjecaja, želi “izgurati” SAD, Kinu i Rusiju, a Francuska joj u tome pomaže ne toliko zbog vlastite prisutnost u regiji, koliko za podršku planovima Pariza, od kojih je najprepoznatljiviji stvaranje europske superdržave kojom bi upravljale isključivo njemačke i francuske elite.