fbpx

Arhivi ruše mit o „viteškoj časti“ poljskih političara i generala u WW2

Andersova armija

Proteklih dana smo čili brojne izjave iz Varšave kako je Poljska bila žrtva nacističke i sovjetske okupacije i da su SSSR i nacistička Njemačka jednako krivi za izbijanje Drugog svjetskog rata. Tijekom obilježavanja obljetnice oslobađanja Auschwitza se čula gomila besmislica, a ranije je poljsko predsjednik Andrzej Duda usporedio je Ruse i Poljake i napomenuo da Poljaci “puno hrabriji narod od Rusa“, što su pokazali i svojim otporom nacistima i boljševicima. Ovog tjedna je poljski ministar vanjskih poslova izjavio „kako je Rusija izgubila u povijesnom sporu s Poljskom na temu Drugog svjetskog rata“.

„Ali sada im promjena teme neće uspjeti. Poljaci će im postavljati još neugodnih pitanja, jer Rusi zapravo gube povijesnu raspravu kada upadnu u informacijske zamke. Definitivno smo pobijedili u ovom povijesnom sporu s Rusijom. Rusija je pokušala nametnuti svoju povijesnu priču, ali nije uspjela “, rekao je poljski ministar vanjskih poslova Jacek Czaputowicz, nakon čega je sugerirao da Moskva” normalizira odnose s Poljskom jer su na kraju dvije zemlje ipak susjedi“.

U Rusiji riječ “ambicija” mnogi smatraju poljskom, iako je latinska, gdje, kao i na poljskom, znači čast. Istodobno, nema sumnje da je ova riječ ušla u ruski vokabular kroz Poljsku, promijenivši svoje značenje u pretjeranu bahatost, a ministar Czaputowicz nastupa upravo s te pozicije i igra u skladu s pravilom „onaj tko glasnije viče, taj je u pravu“. Možda on zaista vjeruje da na međunarodnoj razini takva taktika može djelovati, jer je riječ o teoretičaru iz kabineta, a ne čovjeku od prakse. Drugim riječima, on zna graditi informacijsku stvarnost samo u jednom smjeru i to pisanjem izvještaja i formuliranjem koncepata, ali nije naviknut na dijalog, što je terenski rad diplomata. Zato i tvrdi kako su Poljaci „dobili spor“, ali da priču treba zaboraviti i kao dobri susjedi se okrenuti budućnosti.

Međutim, on ostavlja prostor da Poljaci nastave postavljati Rusiji „neugodna pitanja o ratu“. Pa dobro, sljedeći put bi se moglo razgovarati o tome kako se dogodilo da je Varšava, prema Hitlerovom planu, podijelila Čehoslovačku. Ili zašto Poljska nije objavila rat Sovjetskom Savezu, koji je “napao Poljsku i zabio joj nož u leđa“? Ili kako su neki teritoriji postali dio Poljske.

Poljska je dirnula u rusku svetinju, jer je očuvanje sjećanja Veliki domovinski rat u modernoj Rusiji preraslo u nešto što objedinjuje cijelu naciju i sve ruske narode. Upravo zbog ovakvih napada, ne samo iz Poljske ruski predsjednik Vladimir Putin je naredio da se otvore arhivi o zbivanjima u Drugom svjetskom ratu, najprije oni koji se tiču Poljske, a onda je u nekoliko kraćih intervjua pojasnio stvari koje se mogu naći u arhivima Crvene armije i sovjetskih obavještajnih službi, što je razbjesnilo Poljake.

„Poljaci se jednostavno nisu htjeli boriti protiv Nijemaca“

Ovdje na vidjelo izlaze važne povijesne činjenice, koje su dokumentirane i koje Varšava neće moći osporiti, kao kada čak ni Josif Visarionovič Staljin nije mogao ništa učiniti s Poljacima koji se nisu htjeli boriti protiv Nijemaca.

Danas malo ljudi zna te činjenice, iako je to izdajnički stav kojeg je zauzelo vodstvo poljske vojske u odnosu na SSSR i borbu protiv nacista općenito. Ta je vojska ušla u povijest kao “Andersova vojska”, nazvana po generalu koji ju je vodio.

Ali pođimo od početka, odnosno od dana napada nacističke Njemačke na SSSR, kada je Moskva počela tražiti saveznike u borbi protiv agresora. Istovremeno se sovjetska vanjska politika gradila ne samo uzimajući u obzir novu realnost, već se osvrtala i na položaj Velike Britanije, koji je Adolf Hitler svojim napadom učinio sovjetskim saveznikom.

Već 3. srpnja 1941. godine je Narodni komesarijat za vanjske poslove, kako se u to vrijeme zvalo sovjetsko ministarstvo vanjskih poslova, obavijestio britansku stranu da je SSSR spreman pregovarati s poljskom vladom u egzilu, odnosno u Londonu.

Moskva je napomenula da se zalaže za stvaranje neovisne poljske države, koja može obuhvaćati i ona područja koja su u rujnu 1939. prenesena u SSSR. 30. srpnja 1941. premijer te „londonske“ poljske vlade, Władysław Sikorski, se susreo sa sovjetskim veleposlanikom u Velikoj Britaniji, Ivanom Majskim. Njih dvojica su potpisala sporazum u zgradi britanskog ministarstva vanjskih poslova u nazočnosti britanskog ministra vanjskih poslova Anthonya Edena i premijera Winstona Churchilla.

Prema dokumentu, dostupnom u arhivi, kojeg su Poljaci danas zaboravili, stoji kako su Ugovor o nenapadanju između Sovjetskog Saveza i Njemačke iz 1939. proglašeni nevažećim. Između sovjetske i poljske vlade, koja je tada kontrolirala samo nekoliko prostorija u britanskoj prijestolnici, obnovljeni su diplomatski odnosi. Strane su se složile stvoriti poljsku vojsku na sovjetskom teritoriju i pod poljskim zapovjedništvom, koja je trebala biti podređena sovjetskom vodstvu.

12. kolovoza 1941. Predsjedništvo Vrhovnog vijeća Sovjetskog Saveza izdalo je dekret kojeg nećete naći u knjigama zapadnih i “savjesnih” liberalnih povjesničara. Ta se deklaracija zvala “Dodjela amnestije poljskim državljanima zatočenim na području Sovjetskog Saveza”.
“Daje se amnestija svim poljskim državljanima koji su trenutno zatvoreni na sovjetskom teritoriju, bilo kao ratni zarobljenici ili na drugim osnovama”, stoji u dokumentu.

14. kolovoza 1941. zaključen je vojni sporazum koji je naglašavao potrebu da se što prije formira poljska vojska na teritoriju Sovjetskog Saveza za vođenje vojnih operacija protiv Njemačke, zajedno s trupama savezničkih sila.

General Władysław Anders imenovan je zapovjednikom poljske vojske “londonske vlade”. Ovaj “ruski Poljak“ govorio je izvrsno ruski, jer je karijeru počeo u službi u vojsci Ruskog carstva, gdje se borio u konjici. Boreći se za “vjeru, cara i otadžbinu”, tri puta je ranjen i imao je nekoliko vojnih odlikovanja. Poslan je na studij u Akademiju Glavnog zapovjedništva.

Tko zna kakva bi bila njegova sudbina da nije bilo „Februarske revolucije“ 1917. i daljnjih nemira. Zbog svega toga je bivši kapetan ruskog generalštaba Władysław Anders sudjelovao u rusko-poljskom ratu kao zapovjednik pukovnije poljske vojske.

Izbijanje Drugog svjetskog rata je zateklo uhvatilo je Andersa kao zapovjednika konjaničke brigade. Krajem rujna 1939. godine ostaci njegove brigade poraženi su u blizini Lavova, a on je ranjen i zarobljen od strane Sovjetskog Saveza. Nakon što je izliječen u bolnici, bio je u kolovozu 1941. u unutarnjem zatvoru kojeg je NKVD imao u poznatoj zgradi Lubjanki u Moskvi. Vjesnik koji je generalu Andersu donio vijest o tome da ga je „londonska vlada“ imenovala zapovjednikom nove poljske vojske bio je osobno Lavrentij Berija.

Odmah je počelo formiranje nove vojske. Nakon što je objavljena amnestija, Poljaci za novu vojnu formaciju su stigli iz zarobljeničkih logora, iz sječe i s kolektivnih poljoprivrednih gospodarstava. Mnogi su se bavili prometnim radovima ili su radili u građevinskim bataljunima, a neki su služili u Crvenoj armiji.

Međutim, Władysław Anders je od prvog dana namjeravao učiniti sve što je moguće kako poljske trupe ne bi poslao na njemačko-sovjetsku frontu. U početku je želio zadržati vojsku do trenutka kada SSSR bude poražen, a zatim se jednostavno povukao s teritorija Sovjetskog Saveza.

To je u punoj suprotnosti s potpisanim sporazumima i zbunjivalo je poštene poljske časnike, koji su o tome kasnije pisali u svojim memoarima. Nakon što je od sovjetske komande dobio oružje za jednu diviziju, Anders je to oružje razdijelio između svih postrojbi, čime je onemogućio stvaranje i slanje jedne jedine poljske jedinice na front. Umjesto jedne naoružane divizije su postojale “dvije i pol” slabo naoružane.

U skladu s planom generala Andersa iz rujna 1941. godine, prelazak poljske vojske Britancima trebalo bi se provesti kroz Iran, ili u najgorem slučaju Afganistan ili Indiju. Poljaci ni u kom slučaju nisu namjeravali ostati i boriti se protiv Nijemaca na sovjetsko-njemačkom frontu. Stoga je prvi korak u provedbi ovog plana bilo premještanje poljskih jedinica što bliže gore spomenutim granicama unutar Sovjetskog Saveza.

I tako se general Władysław Anders odlučio suprotstaviti sovjetskim vlastima i samovoljno je počeo slati Poljake i nove kontingente za svoju vojsku u Ferganu, umjesto da ih pošalje u Buzuluk, Tocki i Tatiščevo, gdje je bila formirana poljska vojska.

“Prema svom planu, Anders je u studenom 1941. proizvoljno, bez koordinacije s bilo kojom vlašću, poljskom ili sovjetskom, poslao dva velika vlaka, svaki s više od dvije tisuće ljudi, na obale Amu Darije i Sir Darije. Mnogi od njih ubrzo su umrli od tifusa, malarije, dizenterije i drugih bolesti, bez ikakve njege i lijekova, a samo je vrlo mali broj njih došao u vojsku. Strašnu nepažnju je u ovom slučaju pogoršalo neuspješno odabrano mjesto. Ipak, ovdje su sovjetske vlasti. iako premještanje tako velikog broja Poljaka u Srednju Aziju nije predviđeno nikakvim planom i to s njima uopće nije bilo dogovoreno, izrazile spremnost pomoći poljskom stanovništvu. Počeli su privlačiti Poljake koji lutaju po Uzbekistanu kako bi radili na plantažama pamuka, koristili su ih za navodnjavanje i izgradnju. Zbog toga se oko 100 tisuća Poljaka naselilo se u regijama Nukus, Buhara, Samarkand i Fergana“, piše poljski poručnik Jerzy Klimkowski u svojoj knjizi o povijesti „Andersove vojske“.

Karakterističan je i naslov ove knjige: “Najzloglasniji od svih”. Tako je iskreni poljski časnik izrazio svoj stav o tome kako se ponašalo poljsko vodstvo tijekom najtežeg razdoblja bitke s Hitlerovom Njemačkom.

Akcije generala Władysława Andersa su dovele do masovnih smrti Poljaka, kojih je, prema statistikama, za vrijeme njihova boravka u Sovjetskom savezu nepotrebno umrlo oko 3500. S obzirom na to da je ukupna veličina poljske vojske maksimalno dosegla 100 tisuća ljudi, to je bila vrlo visoka stopa smrtnosti, a namjerno ju je “organizirao” general Anders.

Krajem studenog 1941. Władysław Sikorski, poljski premijer u egzilu, odletio je u SSSR.

U Moskvi je dočekan na razini državnog posjeta. Središnji aerodrom bio je ukrašen masom nacionalnih poljskih i sovjetskih zastava. Počasna straža, orkestar i himna, sve je bilo predviđeno protokolom. U hotelu “Moskva” za pristiglog poljskog premijera i njegovu pratnju je rezervirano cijelo krilo na sedmom katu hotela. Recepcija je bila izuzetno srdačna i doista je sve izgledalo kao “državna posjeta”.
Dvosobni stanovi dodijeljeni su generalu Andersu i poljskom veleposlaniku u Sovjetskom Savezu po imenu Kot. Uz to je svaki ugledni poljski gost dobio osobni automobil.

Uvečer 3. prosinca 1941. Władysław Sikorski je stigao kod Staljina. Da bismo razumjeli kontekst njihovog razgovora i svu zlobu onoga što su tada činili ruski “poljski partneri”, treba se prisjetiti događaja iz 3. prosinca 1941., najgoreg za Rusiju u cijeloj njegovoj povijesti.

Dolazeći do Moskve do kraja rujna, Središnja armija Wehrmachta je zauzela Klin, Solnečnogorsk i Istru i do početka prosinca stigla do kanala nazvanog po moskovskoj regiji Jahroma, prešla rijeku Naru sjeverno i južno od Naro-Fominska, te se približila Kaširi s juga.

Njemačke trupe stajale su na pragu Moskve, ali su na tu liniju stigle iscrpljene i bez krvi. Međutim, pitanje mogu li nacisti ući u glavni grad Sovjetskog Saveza i dalje je bilo otvoreno. U ovoj situaciji, svaka vojna postrojba, svaki tenk, svaka puška i svaki vojnik, željni za borbom protiv neprijatelja, bili su važan faktor na ljestvici povijesti, koja je tijekom najtvrdoglavijih borbi često fluktuirala.

Dva dana kasnije, nakon razgovora poljske delegacije koju su predvodili Sikorski i Staljin, započet će kontranapad Crvene armije blizu Moskve. Nijemci će biti odbijeni od glavnog grada i poraženi, ali će se uspjeti zaustaviti i ukopati, te, odstupivši, skratiti liniju fronta.
Zahvaljujući Hitlerovoj naredbi, Wehrmacht će izbjeći sudbinu Napoleonove vojske koja je, nakon što se počela osipati i slabiti, izgubila borbenu učinkovitost. Führer je zabranio bilo kakvo povlačenje trupa, prisiljavajući ih da se brane tamo gdje su, bez obzira na prednost položaja. Ipak, ceste u blizini Moskve su bile zatrpane napuštenom njemačkom opremom, mrtvim konjima i leševima njemačkih vojnika. Tri tenkovske grupe, koje su žurile prema glavnom gradu, bile su prisiljene povući se pod prijetnjom da će biti odsječene i okružene. To se dogodilo prvi put u Drugom svjetskom ratu.

I u tom je trenutku je poljsko vodstvo došlo Staljinu da kaže kako se „Poljaci ne mogu boriti protiv Nijemaca“. Da im treba vremena za formiranje, iako je stvarni plan bio preseliti u Središnju Aziju, a odatle Britancima u Iran.

Zapisnik Staljinovog razgovora s poljskim „saveznicima“, koji su u najtežem razdoblju dobili oružje od Sovjetskog Saveza, ali i hranu, lijekove, uniforme, a nisu htjeli proliti krv, vrijedan je povijesni dokument.

Ovdje treba podsjetiti da još uvijek nije bilo nikakve „ Lend-Lease“ politike, niti značajnijih isporuka bilo čega sa Zapada za obranu Sovjetskog Saveza.

Tako ćete lakše shvatiti gorku ironiju u riječima Staljina, koji je s punim pravom računao na sudjelovanje barem jedne poljske divizije u tekućim borbama s nacistima. Da je barem jedan bataljun, barem jedna četa bila poslana na frontu, to bi bilo važno ne samo s vojnog stajališta, već i propagandnog.

Ali Poljaci Staljinu nisu nudili ništa.

Premijer Sikorski je odmah krenuo u ofenzivu. Nakon pozdrava rekao je da nikada nije bio pristaša politike nekih krugova Poljske koji su neprijateljski raspoloženi prema Sovjetskom Savezu, pa je 30. srpnja 1941. potpisao sporazum s Moskvom. Općenito, Sikorski je bio pristalica ranog otvaranja „Drugog fronta“ i nadao se da će mu Staljin pomoći u jasnoj i brzoj provedbi sporazuma. Sikorski je dalje rekao da su “mnogi Poljaci još uvijek u zatvorima i kampovima, gdje troše snagu i zdravlje, umjesto da služe našem zajedničkom cilju”. Rekao je „kako nema točne popise tih osoba i ne može ih dostaviti, ali upravitelji zatvorskih mjesta imaju takve popise“.

Staljin mu odgovara da su svi Poljaci koji su bili u zatvoru pušteni pod amnestijom. Možda su neki od njih pobjegli negdje prije puštanja, na primjer u Mandžuriju.

“Želio bih da gospodin Sikorski čvrsto vjeruje da nemamo namjeru držati nijednog Poljaka u zatvoru. Oslobodili smo ih sve, čak i one koji su stigli u SSSR s rušilačkim zadaćama”, rekao je Staljin.

Prisutan sa sovjetske strane, narodni komesar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov, rekao je da su u pritvoru ostali samo oni Poljaci osuđeni za kriminalna nedjela.

Nakon što je Sikorski opet rekao da nisu svi Poljaci oslobođeni, Staljin već naglašava: “Trenutno u zatvorima, logorima ili progonstvu nema Poljaka, osim, naravno, zločinaca ili onih koji su radili s Nijemcima.”

Sikorski tada daje Staljinu popis Poljaka, koji prema njegovim informacijama, logorska uprava drži zbog nekih lokalnih interesa, rada i slično. Staljin obećava, ako se pokaže točnim, da će to brzo riješiti. Objašnjavajući da su Nijemci zauzeli značajan dio teritorija Sovjetskog Saveza s razvijenim željeznicama i da zbog toga postoje problemi s prijevozom ljudi, uključujući povratak Poljaka. Potom Staljin želi nastaviti raspravu o vojnim pitanjima.

“Želimo da Poljaci ne umiru uzalud na sjeveru, nego da pomognu u borbi protiv Njemačke”, rekao je veleposlanik Poljske Stanislav Kot.
“I mi to želimo. Mi smo za prijateljstvo s Poljacima i za zajedničku borbu protiv Njemačke. Dosta neprijateljstva u odnosima Poljaka i Rusa. Povijest nam diktira potrebu za zajednicom slavenskih naroda”, odgovorio mu je Staljin.

No umjesto da razgovara o vojnim pitanjima, Sikorski mijenja temu i kaže da bi bilo uputno dobiti zajam za pomoć poljskom stanovništvu. Staljin se slaže s iznosom od 100 milijuna rubalja. Ovdje je potrebno pojasniti da su nakon što je Predsjedništvo Vrhovnog vijeća Sovjetskog Saveza 12. kolovoza 1941. izdalo uredbu o amnestiji, svi poljski časnici pušteni iz zatvora dobili novčane naknade. Generali us dobili 5 tisuća rubalja, stariji časnici 3 tisuće, a mlađi 2 tisuće rubalja. General Władysław Anders je dobio 25 tisuća rubalja. Bio je to jednokratni besplatni dodatak. Tražeći od Staljina još 100 milijuna, premijer Sikorski je tražio dodatni novac za Poljake.
To nisu bili samo komadi papira. Na primjer, krajem 1942. godine je zemljoradnik Ferapont Golovati dao svu svoju osobnu ušteđevinu za kupnju zrakoplova za Crvenu armiju. 100 tisuća rubalja, koliko je koštao jedan borbeni zrakoplov. Uzeti 100 milijuna od Sovjetskog Saveza je bilo jednako zahtjevu za davanje kompletnog borbenog zrakoplovstva za  potrebe Poljaka. Staljin se složio. Zapravo, općenito se nije cjenkao oko novca i uvijek bi izašao u susret s onim s kojim je imao posla.

Ali Sovjetski Savez, koji se našao u teškoj situaciji, i sam je trebao pomoć, a budući da su Poljaci tražili veliku svotu novca, razumno je da nešto daju zauzvrat. Ali poljsko vodstvo, kao što će se dokazati, Sovjetskom Savezu nije dalo ništa.

Štoviše, poljska vojska je provela godinu dana u SSSR-u, jedući hranu, primajući oružje i na kraju 100 milijuna rubalja, a da nije poslala nijednog vojnika na front.

Ali vratimo se pregovorima. “Poljski premijer” Sikorski je prvo htio odlučivati o novcu, tek onda razgovarati o vojnim pitanjima. Nakon što je Staljin pristao dati financije, Sikorski kaže da “Poljaci žele ratovati s Nijemcima, ne simbolički, već praktično”.

Znajući da Poljaci žele napustiti teritorij Sovjetskog Saveza i “otići Britancima”, Staljin se nije suzdržavao od varanja svojih sugovornika.

„Gdje, u kolonijama“, pitao je ratni vođa SSSR-a.

Sikorski nije imao drugog izbora već odgovoriti: „Ovdje na kontinentu.“

„Sada se na teritoriju kojeg je okupirala Njemačka Poljaci bave sabotažama. Kasnije će tamo sigurno izbiti ustanak. Osim toga, Poljaci su doprinijeli nastanku epidemija u Njemačkoj širenjem bakterija”, rekao je Sikorski Staljinu, tvrdeći kako mu odaje veliku tajnu, jer čak ni s Churchillom nije govorio o “bakteriološkom ratu”.

Na to mu je Staljin u šali rekao da, ako bi Sikorski pokušao reći Britancima nešto o tome, sljedećeg dana bi se sve našlo u engleskom tisku.
Sikorski je govorio o tome da su poljske trupe već izvan Poljske i da su pod engleskom jurisdikcijom, te koliko ih je. Naglasio je da o tim stvarima govori kao vojnik i da od toga neće praviti politiku.

“Kad se ljudi dobro bore, to je najbolja politika”, odgovori mu je Staljin.

I ovdje Poljaci započinju raspravu o tome zašto su došli Staljinu. Premijer Sikorski je rekao da se bliži trenutak kada će moći dobiti vojnu opremu i oružje iz Engleske i Sjedinjenih Država.

„Bilo bi prikladnije to učiniti u blizini engleskih baza. General Anders kaže da su njegove dvije divizije u Sovjetskom Savezu, oko 40 tisuća ljudi, sada u vrlo teškim uvjetima“, rekao je premijer Władysław Sikorski.

“Ovo je samo jadna stagnacija u kojoj su svi ljudski napori usmjereni tako da nekako preživimo. Ali poanta je u tome da bi poljska vojska što prije mogla započeti borbu za Poljsku, zajedno sa saveznicima. Stoga je potrebno premjestiti vojsku tamo gdje bi klimatski uvjeti i opskrbne sposobnosti omogućili da se ovo pitanje pomakne s mrtve točke. Zbog poteškoća koje trenutno ima Sovjetski Savez, trebalo bi uzeti u obzir mogućnost angloameričkih isporuka. Najprikladnije područje u tom smislu je Iran. Svi vojnici i svi ljudi sposobni za vojnu službu trebaju biti tamo”, rekao je bez okolišanja otvoreno Sikorski.

Sikorski je podržao generala Andersa, rekavši da je s Churchillom razgovarao o pitanju preseljenja poljskog logora na drugo mjesto, na primjer, u Iran. Tamo bi se konačno mogle formirati poljske divizije i nakon 4 mjeseca vratile bi se u SSSR kako bi se uputile na frontu.
Staljin ističe da se vojska koja ide u Iran više neće vratiti u SSSR.

„Zašto?“, pitao je Sikorski.

“Engleska ima puno posla na raznim frontovima”, odgovorio mu je Staljin.

“Ovdje imamo dogovoren posao”, uključivši se u razgovor je odgovorio general Władysław Anders.

Još jednom treba naglasiti da je u tom trenutku odluku o odgađanju slanja na front po svaku cijenu, te da ga se izbjegne, general Anders već donio u dogovoru s Britancima. Oni su razvili strategiju i trebalo je sve predstaviti kao „strategiju“ i na takav način da je sve ispalo samo od sebe i da su objektivne okolnosti onemogućile poljsku vojsku da se počne boriti protiv Njemačke.

Ali na Staljinovom stolu su ležala izvješća nadležnih vlasti o osjećajima koji prevladavaju u poljskim jedinicama. Ti su osjećaji antisovjetski i rusofobni, što je, međutim, uvijek značilo isto i Poljaci će u tom ratu ispuniti ulogu čehoslovačke vojske tijekom godina građanskog rata. Plan je bio uzeti oružje od Crvene armije, ali ne prolijevati poljsku krv dok linija fronta ne dođe na poljsko tlo.
Dogodio se i slučaj pukovnika Janusza Galadika, poljskog časnika kojeg je general Anders smijenio iz zapovjedništva jer je „previše naklonjen boljševicima“.

Staljin i Molotov su savršeno razumjeli što Poljaci žele, kao i što žele Britanci.
Oni su htjeli formirati poljsku vojsku od Poljaka na teritoriju Sovjetskog Saveza,  povući je sa sovjetskog teritorija i upotrijebiti je u interesu Velike Britanije, a nakon rata i protiv SSSR-a.

“Britanci će kasnije reći kako su vas oni opskrbili i da morate raditi za njih“, rekao je Staljin nakon što mu je Sikorski rekao da će se pridružiti Britancima.

Sikorski na to izjavljuje kako poljska vlada neovisno upravlja svojom vojskom. Moći će vratiti u SSSR one trupe koje će biti raspoređene u Iranu, a možda tim snagama doda i brigadu koja je tada bila s Britancima u Tobruku.

“Poljaci se bolje bore kada su bliže Poljskoj”, ulazi u dijalog veleposlanik Stanislav Kot.

“Iran nije blizu Poljske”, odgovorio je Staljin.

Budući da nije mogao prigovoriti ovoj primjedbi, Sikorski kaže da Engleska sada nije onakva kakvu ju je vidio 1940. godine i da Britanci imaju mnogo trupa.

“Koliko razumijem, poteškoće u formiranju postrojbi u SSSR-u, prema mišljenju poljske vlade, dovode do potrebe za prebacivanjem poljskih trupa iz SSSR-a u Iran?!“, retorički je upitao Molotov, vraćajući se na tvrdnju Sikorskog da uvjeti u SSSR-u nisu dobri i da će se poljska vojska bolje formirati u Iranu, kod Britanaca.

General Anders odgovara potvrdno. Sikorski izjavljuje da poznaje Churchilla i uvjeren je da neće biti poteškoća s povratkom poljskih jedinica iz Irana u SSSR.

„Možemo čak potpisati ugovor“, rekao je premijer Sikorski.
Kao odgovor, Staljin izgovara frazu koja zvuči kao rečenica.
“Ne možemo natjerati Poljake da se bore”, rekao je Staljin na ovom poznatom sastanku.

„Ugovor ne dolazi u obzir. Ako Poljaci ne žele, uspjet ćemo s našim divizijama”, dodao je .

General Władysław Anders opet se poziva na hladnoću, na činjenicu da mu nisu date daske za izgradnju, ne daju mu se traktori za prijevoz građevinskog materijala i slično.

“Što ćemo se pogađati. Ako se Poljaci žele boriti bliže svom teritoriju, neka ostanu s nama. Oni to ne žele i mi to ne možemo zahtijevati. Iran, pa Iran. Molim vas!? Pa meni je 62 godine i imam životno iskustvo koje mi govori da će vojska boriti tamo gdje se formira”, nastavlja Staljin.

“Nemojte mi pričati priče. Znamo što želite i znamo što ćete učiniti”, rekao je Staljin Poljacima.

Sikorski kaže da će moći formirati vojsku u Iranu u boljim uvjetima nego u SSSR-u, a Staljin je tu rekao: “Nećemo se miješati.”
SSSR je sada uvelike ovisan o stavu i vojnim zalihama sa Zapada. Stoga Staljin ne može spriječiti Poljake. Ne može ih uvjeriti i ne pokušava. No, tadašnji sovjetski vođa još uvijek pokušava ispraviti tijek događaja i dovesti poljske vojnike na front.

Stil pregovora kojeg je Staljin koristio može se nazvati “idi slabo“. Slaže se sa svime što Poljaci nude, a istodobno im pokazuje da je takva akcija neprihvatljiva u smislu časti.

“Izgledat ćete kao klaunovi i negativci”, to je ono što je Staljin neizravno poručio Poljacima.

“Ja sam malo nepristojna osoba, a ne diplomat i oštro postavljam pitanje: žele li se Poljaci boriti?”, rekao je u jednom trenutku Staljin.
“Oni to žele, ali general Anders se žali da u Poljskoj nikad nema takvih mrazeva kao u SSSR-u. A on ima ljude u vojsci iz južnih krajeva”, odgovorio Sikorski.

„Divizije Crvene armije su dobro obučene i dobro motivirane. U njima služi veliki broj ljudi s juga, ali oni se ne žale na klimu kao Poljaci“, rekao je Staljin u još jednom pokušaju razbijanja argumenata Poljaka.

U odgovoru je opet čuo od generala Andersa da poljske divizije navodno ne dobivaju ono što dobivaju jedinice Crvene armije. Apsolutno nema krumpira, ne dobivaju povrće. Velike su nestašice hrane općenito. Vojnici žive u šatorima i stajama izrađenim od dasaka.
Sve to poljski general govori u trenutku kada je u Lenjingradu započeo masovni pomor ljudi od gladi. Ali Poljaci se ne mogu boriti protiv Nijemaca. Nema krumpira. Ne dobivaju povrće. Vojnici im žive u zemunicama i šatorima. Kao da na frontu vojnici Crvene armije žive bolje?!

“Kako želite. Iranu, pa Iran”, rekao je Josif Visarionovič.

Shvativši da sve ovo izgleda krajnje ružno i kako bi nekako spasio obraz, Sikorski kaže da ne bi želio tako oštro postavljati pitanje, već bi želio pronaći način da se potpuno suglasi s „drugom Staljinom“.

“Razumijem. Engleskoj su potrebne poljske trupe. Ali Engleska je naš saveznik, molim vas”, rekao je vođa SSSR-a.
Kad su Poljaci ponovo pokušali uvjeriti Staljina da će se vratiti iz Irana, od Britanaca, Staljin im je rekao da je kojeg su vodili Britanci “platonski rat”, a ako Poljaci ostanu, poljske divizije će se moći boriti na frontu za mjesec ili dva. Sada je već moguće formirati treću armiju i u njoj će biti poljski korpus.

General Anders u tom trenutku kaže da ima mnogo neobučenih vojnika.

“Ali imate rezerviste”, kaže Staljin.

“Imam 60% rezervista”, odgovara general Anders.

U ovom trenutku Staljin odlučuje izvršiti pritisak na Sikorskog, “poljskog premijera”, vidjevši da je general Anders ionako sve odlučio sam. Rekao je da će se ljudi smijati Sikorskom, a on će ući u povijest sasvim drugačije od onoga kako bi želio.

“I gdje ti je tu slavna gospodska čast? Imate 60% rezervista i odlučili ste da se ništa ne može učiniti. Nisu vam dali daske i čini vam se da je sve propalo. Uzet ćemo Poljsku i dati ćemo vam je za šest mjeseci. Imamo dovoljno trupa, možemo i bez vas. Ali što će onda reći ljudi koji saznaju za to? I za poljske trupe koje će biti u Iranu morat će se boriti tamo gdje Britanci to žele”, rekao je Staljin.

“Gdje će se Britanci to morati boriti?”, pitao je general Anders.

“Kako bi zaštitili Tursku od Nijemaca. Možda će u Sjevernoj Africi Britancima trebati trupa ili će Japan ući u rat i tada će Poljaci možda biti prebačeni u Singapur. Organizirajte korpus ovdje da vam se ljudi ne smiju, a ostalo možete prenijeti u Iran. Želite li mjesto i sredstva za sedam divizija?”, odgovorio mu je Staljin.

Staljin je očito želio staviti Poljake u težak položaj, rušeći njihove pojmove oficirske časti, s jedne strane, a s druge, nudeći im sredstva za dramatično povećanje snage vojske.

“Postavljam pitanje još jednom, iskreno i nepristojno. Ako se poljske trupe osjećaju bolje u Iranu, pustite ih u Iran. Ako poljske trupe žele formirati i živjeti u istim uvjetima kao i naše, tada mogu formirati tri do pet divizija. Naša vojska ima bolju uniformu i bolju prehranu od njemačke vojske. Crvena armija živi bolje od njemačke vojske. Iste uvjete kao Crvenoj armiji možemo pružiti poljskoj vojsci”, rekao je Staljin.

U pregovorima Sikorskog, generala Andersa i Staljina, postignuti je sporazum da Poljaci trebaju rasporediti u SSSR vojni kontingent od 96 tisuća vojnika i časnika, dok bi ostalih 25 tisuća Poljaka bilo poslano Englezima “kao naknada”. I što je najvažnije, prema sporazumu, “poljske oružane snage borit će se kao dio Crvene armije, kao autonomna vojska pod vrhovnim sovjetskim zapovjedništvom.”
U stvari, Staljin tada pristaje na povlačenje dviju poljskih divizija u Iran, dok ih je još pet moralo ostati na teritoriju SSSR-a da bi se borilo zajedno sa Sovjetima.

Poljaci se “sele” na jug Sovjetskog Saveza, nadopunjuju redove, prolaze obuku i naoružavaju se. Moskva je od početka 1942. počela postavljati pitanja kada će poljske divizije krenuti na front. General Anders je govorio o lipnju 1942. Istovremeno odbija poslati jednu jedinu diviziju u boj, govoreći o potrebi da cijela poljska vojska mora ići na front. Na sljedećem sastanku generala Andersa sa Staljinom, koji je održan 18. ožujka 1942., postignut je dogovor o prebacivanju nekih poljskih postrojbi u Iran.

Nakon što je general Władysław Anders stigao u London, Churchill se osobno uključio u cijelu stvar i žurno je zatražio puštanje cijele poljske vojske u Iran. 17. srpnja 1942. u telegramu je izrazio zahvalnost Staljinu za prebacivanje poljskih divizija u obranu Bliskog istoka i napisao da bi bilo ispravno da se Poljacima u Iranu pridruže i ostali drugovi. U kolovozu 1942. gotovo 70 tisuća ljudi, uključujući članove obitelji poljskog vojnog osoblja, prevezeno je u Iran. Gotovo u isto vrijeme Churchill je otputovao u Moskvu na pregovore. Staljin se našao u situaciji da nije mogao odbiti “britanske partnere”, čime je završena priča s poljskom vojskom generala Andersa.

Tio se dogodilo na vrhuncu bitke za Staljingrad. Ali umjesto pomoći, dobro obučena poljska vojska nije krenula u rat protiv osvajača njihove rodne grude, već je krenula na dug put u susret Britancima. Granate i meci predani Poljacima nisu stizali u sovjetske rovove i borcima Crvene armije, koji su nastavili sami prolijevati krv. Postalo je jasno da je dogovor s „londonskim Poljacima“ nemoguća misija i da će se, nakon pobjede nad Njemačkom, SSSR suočiti s još gorim neprijateljem.

Međutim, Staljin je bio sve samo ne glup. Kada je otišao general Władysław Anders i odveo „londonske Poljake“, Staljin je pokrenuo vlastiti “poljski projekt”. Od časnika i vojnika koji su ostali u SSSR-u formirana je još jedna poljska vojska. Ona je ušla u Berlin s vojnicima Crvene armije i onda je brojala do 330 tisuća boraca, što je bilo gotovo četiri puta više nego Andersova vojska.

Ali ovo je skroz druga priča i treba čekati neke nove provokacije da se otvore svi tajni dokumenti, ako ih još ima, koji rasvjetljavaju poraće u Poljskoj i Njemačkoj.

Što se tiče generala Andersa, on više nije vidio Poljsku. Umro je u Londonu 1970. godine i desetljećima poslije rata je bio jedna od najomraženijih osoba poljske emigracije. Međutim, u današnjoj Poljskoj je jedna od najcjenjenijih povijesnih ličnosti, možda zato što nije ispalio nijedan metak „za račun mrskih boljševika“, čak i ako je neprijatelj bila nacistička Njemačka.

Dokumenti ratnih zbivanja razotkrivaju mitove o oslobađanju Varšave iz Drugog svjetskog rata

Poljska ogorčena objavom tajnih dokumenata o oslobađanju Varšave

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
141 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments

POVEZANE VIJESTI

Izbornik