Propali plan uništenja arapskih nacionalnih država zbog lakšeg pristupa resursima?

Kuvajt Irak rat 1991

Događaji koji su uslijedili nakon takozvanog „Arapskog proljeća“ ukazuju na činjenicu da neke od bliskoistočnih i nacionalnih država na sjeveru Afrike, jednako kao što je to slučaj i u Europi, ulaze u završnu fazu svog postojanja.

Međutim u usporedbi s europskim nacionalnim državama, koje su u fazi odumiranja zbog procesa globalizacije, taj je proces u arapskom svijetu puno bolniji. Ne bismo se tome trebali čuditi.

Kao što je poznato, arapski nacionalizam je bio romantični antikolonijalni pokret vojne elite koja je pod utjecajem ideja sa Zapada iskreno vjerovala da će uspostavom državnih institucija europskog tipa i poboljšanjem životnog standarda automatski dostići Europu koja im je, tek što su se oslobodili ropstva, još uvijek bila uzor.

Arapski nacionalizam je sredinom prošlog stoljeća bio i odgovor na uspostavu i ekspanziju židovske države, ali to je već druga tema kojoj smo posvetili više analiza.

Legendarni antikolonijalni lideri arapskih nacija nisu razumjeli da se arapski nacionalni identitet u potpunosti razlikuje od bilo kojeg europskog, a pogotovo izraelskog, te da je on klasična himera, cjelina sačinjena od niza različitosti.

U dobroj namjeri su vjerovali kako će se njihovi narodi uspostavom državnih institucija i gospodarskim razvojem osloboditi povijesnih tromosti, te kako će doći do homogenizacije na nacionalnoj razini, a neki od njih su kroz ideju panarabizma vjerovali i u stvaranje velike arapske nacije. Sa stajališta historijskog materijalizma, polovinom prošlog stoljeća u arapskom svijetu jednostavno nisu postojali uvjeti za građanske revolucije, a samim tim i za stvaranje nacionalnih država jer je na ruševinama Osmanskog carstva u mnogim drugim zemljama dominirao plemenski identitet.

Bitno je napomenuti da su te države imale i teritorij čije su granice iscrtale kolonijalne sile koje uopće nisu vodile računa o etničkim skupinama koje na njemu žive. Arapski progresivni nacionalizam, nikako reakcionaran kao neki nacionalizmi u pojedinim europskim zemljama, primjerice aktualni ukrajinski isključivi nacionalizam ili oni u baltičkim zemljama ili imperijalistički nacionalizam američkog tipa, bio je skup različitih identiteta koji nikada nije uspio stvoriti naciju u pravom smislu te riječi.

Iako će zbog oslobađanja svojih naroda i dekolonizacije u povijesti ostati upisani kao svijetli primjeri, Nasser, Gaddafi, Hafez Al-Assad i drugi stvorili su nacionalne i sekularne države koje su u to vrijeme bile sušta suprotnost sa stvarnošću naroda koji su u njima živjeli, a ostavljene su na miru isključivo zbog Hladnog rata koji se tada vodio između Washingtona i Moskve.

Ipak, treba napomenuti da su čvrsta ruka i vojne elite, barem u Siriji, Egiptu i Libiji uspjele stvoriti nešto što je poštovalo plemenske identitete, ali i demokratske standarde kakve poznajemo u Europi.

Kao primjer se može navesti Nacionalni kongres Libije Muammara Gaddafija, sa svojim narodnim komitetima, povjerenicima i središnjim zakonodavnim tijelom koje je poštovalo plemenske identitete i demokratske procese, gotovo po uzoru na tako popularnu direktnu demokraciju, bez „ljevice“, „desnice“, „liberala“ i drugih frakcija koje poznajemo u Europi.

Zakonodavno tijelo Gaddafijeve Libije

FOTO: Zakonodavno tijelo Gaddafijeve Libije

Raspadom bipolarnog svijeta i propašću najvećeg saveznika i zaštitnika arapskih nacionalista, Sovjetskog Saveza, arapske nacionalne države su postale „napušteno geopolitičko polje“. Na njihovu nesreću, Rusiji je trebalo preko 10 godina da opet stane na noge i u tom su periodu arapske zemlje bile prepuštene na milost i nemilost jedinoj i neprikosnovenoj sili, Sjedinjenim Američkim Državama.

Washington je kao pobjednik u Hladnom ratu arapskom svijetu nametnuo neoliberalni model i hibridne demokracije zapadnog tipa, ali se odlučio da to ne učini izravno i ideološki vakuum je popunio islamistima iz Katara i Saudijske Arabije.

Njihovi emisari, koji su se ustoličili u nekim od prijestolnica arapskih država, provodili su klasičnu neoliberalnu politiku, a zauzvrat im je Washington dao dopuštenje za prisilnu i pretjeranu islamizaciju arapskih naroda.

Glavni pokretači „Arapskog proljeća“, koje je razorilo institucije u nacionalnim državama u regiji, ipak nisu uspjeli uspostaviti nove kalifate kako su zamislili. To znači da uništavanjem arapskih nacionalnih država nećemo biti svjedoci „Arapske unije“ s Katarom i Saudijskom Arabijom na čelu, ali se, nažalost, ide ka somalizaciji regije. O tom scenariju u posljednje vrijeme govore mnogi analitičari i to ne bez razloga. No, neke su se zemlje uspjele oduprijeti tom projektu, prije svega Irak i Egipat, dok Sirija nikada nije ni bila poražena.

Irak je bio prvi na udaru „tribalizacije“

Val proglašenja autonomije je najprije započeo u Iraku i to u provinciji Salahudin, koja je deklaraciju o administrativnoj i gospodarskoj neovisnosti izglasala krajem 2011. Nakon toga su slične odluke donijeli u Basri, Faludži, Dijali i mnogim drugim gradovima.

Iako je po ustavu irački Kurdistan  autonomna regija i funkcionira kao država u državi, vlada u Erbilu nikada nije krila da joj je san proglasiti neovisnu republiku koja bi bila prvi korak ka ujedinjenju svih kurdskih teritorija.

Međutim, kada je proveden referendum i prema mišljenju klana Barzani u Erbilu su se stekli svi preduvjeti za proglašenje neovisnosti, intervenirala je savezna vlada i iračka vojska, koji su, uz pomoć Irana, vojno ugušili separatističke težnje iračkog Kurdistana. Trenutno nema nekih većih naznaka separatističkih težnji, a vlada i parlament u Bagdadu su većinom proiranski nastrojeni, što znači da je dugogodišnji američki napori poslije invazije 2003. nisu urodili plodom.

U posljednje vrijeme se govori o uspostavi Zapadnog Kurdistana ili Rojavayę Kurdistanę, autonomne regije na sjeveru Sirije koja graniči s Turskom. Međutim, sirijski Kurdi su podijeljeni oko pitanja brzopletog ujedinjenja i mnogi drže kako je najbolja solucija autonomija unutar Sirije, dok je dio Kurda ipak bio sklon Barzanijevoj opciji. U svakom slučaju, kurdsko se pitanje više ne može promatrati u svakoj zemlji zasebno, što potvrđuje i vijest “da se 8 bataljuna kopnene vojske iračkih Peshmergi nalazilo na sirijskoj granici i čekalo je zapovijed da se sirijskim Kurdima pridruže u borbi protiv sirijskih proturskih islamističkih militanata“.

I taj je plan propao s većim angažmanom Turske i propalim planom stvaranja neovisnog iračkog Kurdistana, zbog čega se sada sirijski Kurdi nalaze u situaciji da ovise o milosti američkih okupacijskih trupa na teritoriju Sirije. No, one bi se trebale povući i tada će „Rojavayę Kurdistanę“ vjerojatno doživjeti sudbinu svojih sunarodnjaka u Iraku, ako ne i goru, jer irački Kurdi još uvijek imaju zajamčenu autonomiju.

Libija – Plemenske vođe utjecajnije od vlade u Tripoliju

Osim Iraka, ovaj proces je bio u tijeku i u Libiji nakon svrgavanja i likvidacije Gaddafija. Na početku je u Benghaziju na „Narodnom kongresu Cirenaice“ proglašena samostalna vlada ove naftom bogate pokrajine. Jednako kao u Cirenaici o autonomiji razmišljaju i u Bani Walidu, regiji u kojoj su ljudi još uvijek lojalni pokojnom predsjedniku Muammaru Gaddafiju, ili barem njegovoj uspomeni, kao i u Misrati, Sabhi, i drugim dijelovima Libije.

Tijekom godina je, opet na istoku zemlje, došlo do uvjerenja da islamisti koče bilo kakav oblik napretka Libije i general Haftar, podržan od Zastupničkog doma sa sjedištem u Tobruku, proglašava rat svim islamističkim milicijama u zemlji. Borbe traju do danas, a Libija je još uvijek propala država, iako postoje naznake da bi Libijska nacionalna armija s Haftarom na čelu na kraju mogla izaći kao pobjednik.

Fragmentacija nacionalnih država kao odgovor na globalizaciju

Bliski istok muslimani

Ali sve što se događalo i još uvijek se događa u pojedinim arapskim zemljama govori da sve više jačaju autonomaški regionalni sentimenti, a to vodi ka slabljenju središnjih vlasti ili nacionalnih vlada, ako se uopće tako može i vlada u Libiji. One u Bagdadu i Kairu su uspjele povratiti ugled u narodu i među plemenskim vođama, a Bashar Al-Assad nikada nije ni izgubio popularnost, tako da se trend etno-religijske fragmentacije puno manje osjeća u Iraku, Siriji i Egiptu.

Za ovaj trend je britanski sociolog Roland Robertson skovao novi termin – „glokalizacija“, što bi u ovom slučaju značilo fragmentaciju nacionalnih država kao odgovor na globalizaciju.

Iako ni Europa nije pošteđena tog procesa, prije svega s Katalonijom, Škotskom, Flamancima i Valoncima u Belgiji, inverzijom u procesu kompletne integracije Baskije i Sjeverne Irske, dok o Balkanu ne treba posebno govoriti, na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi se to provodi drugačijim metodama i sustavni napori Washingtona u tribalizaciji „Velikog Bliskog istoka“ su više nego očiti.

To je u biti američko-izraelski projekt koji predviđa prekrajanje mape Bliskog istoka u skladu s geostrateškim ciljevima Sjedinjenih Država i Izraela. S „Arapskim proljećem“ je samo došlo do proširenja plana zapadno od Sinajskog poluotoka, koji također ključa, gdje imamo do eskalacije nasilja iza kojeg opet, kao i uvijek, stoje Muslimansko bratstvo i njihovi nalogodavci, a cilj je Sinaj u konačnici pretvoriti u egipatsku Cirenaicu.

Realizacija ovog američko-izraelskog projekta i uništenja arapskih nacionalnih država je izravan put u kaos u regiji i na to se misli kada se govori o „somalizaciji“. To su stalni plemenski sukobi za prevlast nad prirodnim resursima. Moguće je da su Washington i njihovi izvršitelji projekta na terenu i računali na to, jer tribalizacija energentima bogatog arapskog svijeta je san svih onih kojima je trgovina naftom ili plinom izvor profita.

U tom slučaju vlasnici kompanija moraju pregovarati s lokalnim plemenskim vođama, umjesto s nacionalnim vladama od kojih je s nekima nemoguće postići unosne ugovore na štetu naroda koje predstavljaju. Primjer su Sirija i Iran, čije vođe nisu pristale na davanje koncesija stranim energetskim kompanijama za mizerne svote novca.

Libija i Irak su pružali otpor, ali te zbog toga uništene. Sada na libijskom istoku i iračkom Kurdistanu, regijama bogatima naftom, vladaju ljudi koji su u izuzetno dobrim odnosima s čelnicima američkih i europskih naftnih kompanija i vlada.

U Washingtonu su razradili strategiju koja je uspješno implementirana sve do izbijanja sirijske krize i vlada u Damasku je ta koja je spriječila ostvarenje zloglasnog projekta „kontroliranog kaosa“ u arapskom svijetu. Osim Sirije, tu su i Hezbollah i Iran kao ključni faktori otpora, ali i Alžir koji dosad uspješno odolijeva svim pokušajima destabilizacije.

Optimizam ulijeva i Egipat, čiji je narod pokazao da na vlasti ne želi politički islam s razorenom i nefunkcionalnom državom.

Ostaje nam da vidimo hoće li američki i europski energetski divovi i zapadne vlade na čelu s Bijelom kućom na kraju ipak uspjeti cijeli arapski svijet pretvoriti u jednu „veliku Somaliju“. Ako se to dogodi, a Sirija je dokaz da ima malo šansi da se u početku dobro osmišljen plan realizira, kobne posljedice takve politike bi se osjetile daleko izvan granica arapske regije.

Upravo zbog toga najveći značaj ima otpor kojeg još uvijek pruža sirijski narod, jer je on posljednji jamac opstanka jakih arapskih nacionalnih država koje još uvijek baštine ideje lidera iz vremena antikolonijalnih oslobodilačkih ratova. Sirijski otpor je dokaz da san o velikoj arapskoj naciji, ne nužnu u granici jedne države, još nije mrtav i da njega jednako tako mogu sanjati narodi koji nisu Arapi, ali po pitanju neokolonijalne politike Zapada imaju isti stav.

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Moreno
Gost
Moreno

Modus operandi za cili svit je generiranje i održavanje kaosa i to kontroliranoga kaosa šta vidimo i kod naseljavanja Europe azijcima, arabima i afrikancima za śta je plan postoja joś prij 100 godin i o čemu je pisa stanoviti Kalergi. Tad se možda nije znalo kako će plan bit izveden, ali su se iz kaosa bliskog istoka i Afrike mase usmjerile u Europu i to prilično organizirano di su razne humanitarne i udruge za ljudska prava u “sinergiji” sa najopakijim kriminalcima koji za zaradu tope desetke tisuća ljydi u Mediteran i trguju robljem.

Ali bitno je zavladat teritorijima i sa i bez velikih prirodnih resursa čupanjem korjena ljudi sa tih njihovih teritorija i zemalja pa slanje takvih u nive krajeve i države di takvi više ne ovise o komadiću zemlje na kojemu je rođen nego je potpuno ovisan o toj novoj državi, a ima i neprijatelje u onima među koje je dośa i koji ih prirodno smatraju uljezima, taki da su i poneki europski domorodci prisiljeni na svoje migracije. Shvatilo se na primjeru SAD-a kako “melting pot” proizvodi amorfnu masu tjelesa pogodnu za lako vladanje nad njom jer se u toj amorfnoj masi tjelesa izgubija svaki duh, moral, etika, veza sa prvim jedinkama u okruženju, veza sa prirodom . . . pa i veza sa Bogom jer one religioznije prihvaćaju religijske agencije kako bi ih prilagodile za bit pod kontrolom kontrolnig sistema.

Sve je povezano, od slanja oružja iz Hrvatske ISIL-u do udruga za prihvat izbjeglica bilo sorosevih bilo isusovačkih . . .

Kora
Gost
Kora

“Realizacija ovog američko-izraelskog projekta i uništenja arapskih nacionalnih država je izravan put u kaos u regiji i na to se misli kada se govori o „somalizaciji“.”

Opet se vraćam na isto, ali kada autor ustraje na besmislenoj terminologiji onda očito nemam izbora. Dakle, to što N. Babić i ostali ovdje malo nazivaju “balkanizacijom”, a malo “somalizacijom”, nema veze s onim što bi doista bila balkanizacija ili somalizacija nekog naroda, države ili regije. Geopolitički analitičari nikako da shvate da ne mogu proizvoljno upotrebljavati kulturološke pojmove, a pogotovo raditi tako brutalnu distorziju njihovog pravog značenja jer svojim neodgovornim diskursom nanose veliku kulturološku i političku štetu narodima, državama ili regijama o kojima govore/pišu.

Konkretno, na ovaj način potiču se netočne (kulturološke) predodžbe o stanovnicima Balkana ili Somalije jer se u takvom diskursu izrazito negativnu društvenu pojavu (kao što je kaos, sukob, rat, kriminal, korupcija sustava, itd.) ne veže uz one koji ju namjerno, planski i strateški izazivaju zbog geopolitičkih, ekonomskih i ideoloških razloga (govorimo, naravno, o cionistima) nego uz teritorij koji su dotični “uzeli na zub” (primjerice, Balkan, Libija, Somalija, Sirija, itd.) primjenjujući razne varijante jednog te istog (cionističkog) “opusa moderandi” (iliti implementaciju tzv. “kontroliranog kaosa”).

Znajući da se cionistički pokret i cionistički entitet već desetljećima “održava na životu” isključivo kroz spomenuti (globalni) “kontrolirani kaos” – koji cionisti stvaraju unutar teritorija i zajednica pojedinih naroda/država/regija, odnosno međusobnim sukobima u koje guraju te iste narode/države/regije – bilo bi pravednije, preciznije i točnije govoriti o modalitetima cionizacije određenog naroda/države/regije, a ne o “balkanizaciji SAD-a” ili “somalizaciji arapskog svijeta”. Takvo tumačenje stvari, osim što je postavljeno “naglavačke”, čini jednu od ključnih strategija za izazivanje zbrke kojom se obilato koriste – zar ste uopće sumnjali? – cionisti.

tihobl
Gost
tihobl

Babic je u pravu. Balkanizacija je razbijanje jedne drzave na vise dijelova, a somalizacija je ukidanje drzave i svodjenje na teritoriju bez organizovane vlasti. Somalizacija je cedo globalista koji su govorili da vise nisu potrebne drzave i drzavne granice.

Kora
Gost
Kora

@tihobl

I Babić, i Vi, i svi ostali koji “ukidanje države i svođenje na teritorij bez organizirane vlasti” nazivate “somalizacijom”, a “razbijanje jedne države na više djelova” nazivate “balkanizacijom” ste – U KRIVU. I uvijek ćete biti u krivu … jer u geopolitičkom diskursu na neprihvatljiv način rabite jedan kulturološki termin tako da ga bezobzirno uzurpirate i proizvoljno koristite za svoje potrebe/interese, ne vodeći računa o nikom i ničem drugom. To je tako proziran cionistički postupak… koji počiva na cionističkom mindsetu i ideologiji, a ne na nepristranoj, stručnoj i vjerodostojnoj geopolitičkoj analizi.

Perun
Gost
Perun

Kora je u pravu ,satanizacija etnografskog i populacijskog termina nije najbolje rjesenje za opis …Mozda buduci clanci o temama koje opisuju kaos i beznadje nece imati predznak ,,balkanski ” ili ,,somalijski”….Meni ne smeta kad mi neko kaze da sam Balkanac to mi vise zvuci kao kompliment ….Opis odredjenih tema trazi i tematski rijecnik u izlaganju i pisanju …Neki su zavrsili studij filozofije sa ,,salabahterom ” pa tako i obradjuju teme ,,salabahterski” povrsno…U buducnosti mozemo upotrebljavati termine ,,amerikanizacija ” i ,,izraelizacija ” umjesto Balkanizacija i Somalizacija za sve negativne trendove u svjetskoj politici ….P.S.kako kaze mnogopostovani i mnogo puta citirani Branimir Johny Stulic
u pjesmi …

Balkan
Jednog dana nema me
da nikada ne dodjem
prijatelje koje znam
ne poznajem kad prodjem
Kao da me nikada
na svijetu nije bilo
kao da me njezino
tijelo nije htilo
Moja pjesma miruje
a furala bi furke
lijepe dekle moderne
ne padaju na zurke
Brijem bradu, brkove
da licim na pankrte
jos da imam fendera
vidio bi svirke

Balkane, Balkane, Balkane moj
budi mi silan i dobro mi stoj

Mi smo ljudi cigani
sudbinom prokleti
uvijek neko oko nas
dodje pa nam prijeti
Ni bendovi nisu vise
kao sto su bili
moj se amaterski
priprema da cvili

ekwfvoerwfvnernviernivnerververnv
Gost
ekwfvoerwfvnernviernivnerververnv

Pa Babić veli da varani nemaju ništa sa nama, kako sad to, koji cionisti, ne postoji to, po Babiću………..

Brainstorm
Gost
Brainstorm

narod prvo privuci u gradove pomocu strateski postavljenih izvora jeftine hrane. koji ostanu na selu neka znaju da ce bande haraciti. potom gradove spustiti na razinu favela. neka se sami brinu. demokratski! putovanje van gradova onemoguciti nepostojanjem pristupacnog transporta. mir u favelima osigurati masovnim drogiranjima po uzoru na model koji su britanci nekoc nametnuli kinezima. izlaz iz favela bit ce moguc samo vrhunskim sportasima i vrhunskim znanstvenicima. dodaj pokoju ljepoticu. ona ce dobiti samo privremeni izlaz jer kad ostari, onda natrag.
trenutno su prepreke suverene drzave poput rusije i kine, potencijal europskih naroda da uspostave suverene vlasti, tradicija, vjerske i obiteljske veze.
logistika za 8 mld. ljudi je nemoguc zadatak.

ekwfvoerwfvnernviernivnerververnv
Gost
ekwfvoerwfvnernviernivnerververnv

Gradovi su torovi za zemaljske ovce koje čoban striža, muze i kolje kad mu se prohtije. No to su sve teorije urote po Babiću.

Željko
Gost
Željko

“nacionalnih država na sjeveru Afrike, jednako kao što je to slučaj i u Europi, ulaze u završnu fazu svog postojanja.” Može li detaljnije objašnjenje sa posebnim osvrtom na Evropu?!

Moreno
Gost
Moreno

Željko Pa evo Švedska upravo prestaje postojat ka nacionalna država . . . ako ćeš gledat Švedsku ka državu onda je i sama sigurnost koju država triba osigurat građanima znatno smanjena u odnosu na prij 10 – 20 godin kad no go zone niko ni sanjat u Švedskoj nije moga.
Isto pa i još gore na razini sigurnosti se dogodilo u Libiji koja je danas najveća tržnica robova na svitu i život vridi niti kvarat onoga za vrime Gadafija. Ubije se čovika na ulici i niko ništa ne pita.

Kora
Gost
Kora

@Moreno

Toliko o “dobrim namjerama” Zapada koje su se, valjda s vremenom, izjalovile.

P.S. – Osobno, držim da otpočetka ništa nije bilo u službi dobrih namjera i plemenitih ciljeva, nego isključivo profita uskog kruga već ionako prebogatih pojedinaca/obitelji.

samo tako
Gost
samo tako

Država, nacija, pleme… etnička i/ili religiozna skupina, sve je to slabo pojmovno definirano. Promjenivo kao vrijeme, od sunčanog do maglenog, od hladnog do toplog..
Veliki skup pojedinaca sa ponekim skupnim i prevladavajucim individualnim interesa i težnji. Jučer i sutra, dva suprostavljena pojma otkad postoji civilizacija. Pripisavati nekom pojmu , kao npr. cionizmu preveliko značenje čini mi se u osnovi pogrešno.
Gaddafijeva Libija živi je primjer uspješne organiziranosti plememskih zajednica u jedan državni okvir, koji je kao takav očito bio trn u oku gramzivcima koji i ne vide da nemaju ni sami imunosni sustav otporan na miris krvi

Kora
Gost
Kora

@samo tako

Cionizam nije pojam, nego konkretan društvenopolitički pokret, ideologija i mindset… koji je već toliko prisutan oko nas da ga ni ne primjećujemo jer je postao dio “normalne svakodnevice”, iako je on sam sušta suprotnost onome što razuman čovjek poima normalnim i prihvatljivim.

samo tako
Gost
samo tako

@kora
Konkretan društvenopolitički pokret, ideologija…. ok,
Jedno od mnogih, ne nužno najutjecajniji ili
najvažniji. Svijet je velik i šarolik , mnogo veči od onoga čime zapadni mediji ispunjavaju svrhu indoktrinacije publike

Kora
Gost
Kora

@samo tako

Nego, imate li Vi kakvih konkretnih saznanja o ishodima izbora u cionističkom entitetu? Kako je prošao Bibi, opa ili tropa? 😉

Dub Miroslav
Gost
Dub Miroslav

“Bitno je napomenuti da su te države imale i teritorij čije su granice iscrtale kolonijalne sile koje uopće nisu vodile računa o etničkim skupinama koje na njemu žive.”, “…a ostavljene su na miru isključivo zbog Hladnog rata koji se tada vodio između Washingtona i Moskve.” Uz dodatak da se na bliskom istoku i sjevernoj africi nalazi nafta i mnoga druga rudna bogatstva, odnosno sirovine gornje rečenice govore o nastanku problema i razlozima koji onemogućavaju trajna stabilna rješenja.

Lucija
Gost
Lucija

Naciju je puno teže definirati i kao socjološku grupu od – države, koja ima posve jasne definicije, od pravnih do filozofskih…
” …nisu postojali uvjeti za građanske revolucije, a samim tim i za stvaranje nacionalnih država jer je na ruševinama Osmanskog carstva u mnogim drugim zemljama dominirao plemenski identitet.”
😊 od kad je građanska revolucija preduvjet za bilo što?
I od plemena se radi država. Ali – nestabilna.

Semit
Gost
Semit

šta je stvarno reko “Bitno je napomenuti da su te države imale i teritorij čije su granice iscrtale kolonijalne sile koje uopće nisu vodile računa o etničkim skupinama koje na njemu žive.”?
Pa to demantira naslov.. i pravo je da se demantira naslov, jer arapske države možda i ne postoje, samo se tako zovu.. Vidi Asada- naš čoek, Arijac.. Vidi onog Sudanca- Hutu power Swahili gen šaka zulu.. slabo ima Arapa, samo nametnut jezik i religija

POVEZANE VIJESTI

Izbornik