Rusija i Kina američkim vođama trebaju podići spomenik zboga saveza kojeg nikada nije bilo

Vladimir Putin Xi Jinping

Savez između Moskve i Pekinga nastao je kako bi se zadovoljile privremene potrebe i znajući da dvije zemlje dijele veliku granicu, ali je kratkovidna američka vanjska politika uspjela u teškoj zadaći da uvjeri dva prirodna rivala da odbace dugogodišnja nepovjerenja i pokrenu strateško partnerstvo koje se neizbježno pretvara u savez čiji je cilj potkopati zapadni liberalni poredak koji je nastao nakon Drugog svjetskog rata i konsolidirao se u nakon pobjede Zapada u Hladnom ratu protiv Sovjetskog Saveza.

Ekonomija, obrana, svemir , diplomacija, energija, trgovina, tehnologija i telekomunikacije, ne postoji ruski sektor od strateškog značaja koji je ostao imun za kontakt s Pekingom.

Sjedinjene Države su mogle iskoristiti inherentne slabosti saveza dok je bio u razvoju, opredijelivši se za politiku približavanja Rusiji, igrajući na ono što je poznati strateg Henry Kissinger nazvao „kineskom kartom“, odnosno surađivati s Rusijom kako bi joj pomogao da se obrani od kineskih ambicija i pretenzija na Sibir i ruski Daleki istok.

Ali je Washington odabrao suicidalnu politiku istovremenog napada na oba velika, možda i jedina rivala na globalnoj razini.

Kissingerova je upozoravao Obamu da to ne čini, ali njegovi apeli nisu naišli na plodno tlo. SAD su uvele režim sankcija povezan s ukrajinskim problemom, koji je i dalje je na snazi i produžuje se i proširuje svakih šest mjeseci. Euroamerički blok i dalje isključuje Rusiju iz platforme G8 i izaziva Moskvu u svakom geopolitičkom području u kojem Moskva ima imaju interese, od Venezuele do Sirije, prolazeći kroz “ruska dvorišta” u istočnoj Europi, poput Bjelorusije, Ukrajine i Moldavije. Kad je već tako, ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski vođa Xi Jinping su vrlo lako našli zajednički jezik, ali tu više ne govorimo samo o trgovinskoj razmjeni, već o koordiniranom djelovanju Moskve i Pekinga u brojnim sektorima u cijelom svijetu.

I upravo je ova naizgled neprekidna politika ograničavanja natjerala Rusiju da se dodatno otvori Kini, otvorivši joj i vrata Arktika.

Moskva i Peking zajednički ulažu milijarde dolara za razvoj sjevera i Sibira, posebno u izgradnju postrojenja za vađenje i skladištenje prirodnog plina. Razlog je jednostavan, jer gore navedene regije zajedno sadrže oko 85% procijenjenih plinskih polja prisutnih u zemlji, a Rusija sama, budući da je pod sankcijama, nije u mogućnosti iskorištavati sva ova bogatstva bez inozemnih partnera.

Kako se u Rusiji dobro sjećaju izjava američkog establišmenta iz vremena Jeljcina kako će to biti zemlja ograničenog suvereniteta, dugoročno podijeljena na više samostalnih država, a cijeli prostor današnje Rusije će biti „benzinska stanica svijeta“, dolaskom na vlast je Vladimir Putin učinio sve da se to ne dogodi. I uspio je.

Do danas je najveći projekt u sklopu suradnje s Pekingom dovršeni kompleks „Jamal LNG“, gdje Kinezi preko državne kompanije CNPC i „Fonda Novog puta svile“ imaju 30% udjela. Kompleks se nalazi na istoimenom poluotoku, a postrojenja vrijedna 27 milijardi američkih dolara je sagradio ruski Novatek. „Jamal LNG“ je funkcionalan od 2017 . i ima puni kapacitet od 16,5 milijuna tona plina godišnje.

Kao što smo objasnili u prethodnom članku, izgrađen je s posebnim ciljem: otvoriti put poplavi ruskog plina na azijska tržišta u nastajanju, posebno Kine. Plan Moskve od 2014. je ruskim ukapljenim plinom preplaviti Aziju, posebno zbog pada prodaje u Europi s pojavom doktrine „energetske dominacije“ koju promiče Trumpova administracija, a čije je temelje postavio Barack Obama. Pad za sada nije znatan, ali je primjetan i mogao bi biti veći ako realni sektor EU počne bilježiti negativne stope rasta, što je trend koji je već primjetan u Njemačkoj.

Upravo su u kontekstu izgradnje postrojenja „Jamal LNG“ Rusija i Kina su započele zajednički rad na zajedničkom i mirnom iskorištavanju Arktika. Kineske banke ponudile su pomoć Moskvi, koja je imala poteškoća u pronalaženju potrebnih sredstava zbog zabrane pristupa zapadnim kreditima, a zauzvrat je Peking dobio udjele u projektu.

Novatek je tako dobio zajam od 730 milijuna dolara od „Fonda Novog puta svile“, kojeg udobno može otplaćivati u 15 godina, a Kina će dobiti 9% udjela u novom projektu.

U travnju 2016. otvorene su još dvije kreditne linije s China Exim bankom i Kineskom razvojnom bankom vrijedne gotovo 20 milijardi dolara.

Nedavno je predsjednik Vladimir Putin najavio stvaranje izravnog koridora između tvornice na poluotoku Jamal i Pekinga, kako bi se optimizirali rokovi isporuke najvažnijem kupcu plina koji se nalazi u terminalima Novateka.

Projekt je u fazi planiranja i vjerojatno bi mogao prijeći teritorij Mongolije.

Potražnja za arktičkim plinom toliko je toliko velika da je Moskva nedavno naredila inače privatnoj kompaniji Novatek da započne s građevinskim radovima na kompleksu „Arktik LNG2“, koji bi trebao biti završen do 2023. Godine. Tako Kinezi imaju 20% udjela i ispituje moguću izgradnju trećeg postrojenja.

Kombinirani kapaciteti postrojenja „Jamal LNG“ i „Arktik LNG2“ omogućit će Rusiji da se do 2030. pozicionira među prvih pet svjetskih proizvođača i izvoznika ukapljenog plina.

Jamal LNG - Total

FOTO: Jamal LNG

Ipak, ako se odmaknemo od ukapljenog plina, najambiciozniji projekt osovine Moskva-Peking je zasigurno takozvani “Polarni put svile “, trgovački put koji bi, počevši od Šangaja, prešao ruske polarne vode da bi stigao do europskih luka poput Rotterdama i Hamburga u vremenu znatno manjem u usporedbi s onim koje trenutno dopušta obilaženje Južne Azije preko Malake i Sueza.

Za Peking bi to bilo pitanje ubrzanja rokova otpreme i isporuke robe na europsko tržište i jačanja uloge ekonomskog giganta, a za Moskvu to pitanje nadilazi jednostavan komercijalno-ekonomski interes. Zapravo, Rusiji bi se morala priznati ulogu jamca na toj ruti od strane međunarodne zajednice, te bi, prema tome, njene ambicije na Sjevernom polu dobile legitimitet, kojeg danas potkopavaju i osporavaju različite države, Sjedinjene Države, Danska i Norveška na prvom mjestu.

Kina smatra iskorištavanje prirodnih resursa Arktika i razvoj „Polarnog puta svile“ komplementarnom idejom. Dvije zemlje zajedno bi mogle ostvariti svoje ambicije na obostranu korist, a na štetu Sjedinjenih Država.

Prokineska arktička politika značila bi ugovaranje infrastrukture i energetskog razvoja ogromne i nenaseljene regije za Peking, a Moskvi bi to omogućilo da koncentrira resurse javnog proračuna na geopolitička područja i sektore koji su od kritičnog i hitnijeg značaja, dalje od Sibira i Dalekog istoka, gdje rizici moguće kineske prijetnje više ne postoje, barem ne u smislu teritorijalnih pretenzija. U smislu ulaganja ruske vlasti samo moraju provoditi postojeće zakone i ne dozvoliti nikome da u strateškim sektorima stekne udio koji bi inozemnim ili nedržavnim akterima dozvolio da steknu punu kontrolu u donošenju odluka određene kompanije ili projekta. Do sada u poslovanju s Kinom to nije bio slučaj.

Arktik bi zauzvrat bio zaštićen od prijetnji bilo kojeg izazivača, kako iz geografskih tako i vojnih razloga.

Polarni Put Svile

FOTO: Polarni put svile

Inozemna agenda Trumpove administracije je u početku izgledala kao da je usmjerena na zbližavanje s Rusijom s antikineskim ključem, ali je ubrzo prevladala tvrda linija. Je li to bila odluka Trumpa ili stvarnih vladara Bijele kuće, takozvane „duboke države“, to ne možemo znati.

U pogledu Rusije su ojačana i vojna i ekonomska ograničenja, dok je protiv Kine pokrenut trgovinski rat koji riskira da cijelo globalno gospodarstvo povuče u recesijski vrtlog.

Rusija i Kina, dvije zemlje povijesno podijeljene prirodnim suparništvom za dominaciju u Euroaziji, našle su zajedničkog neprijatelja u Sjedinjenim Državama protiv kojega se treba boriti, brzo realizirajući višesektorsko partnerstvo. Bila je to noćna mora preminulog geostratega i geopolitičara Zbigniewa Brzezinskog, koji je u djelu “Velika šahovska ploča” to predvidio kao hipotezu, a danas se to dogodilo upravo zbog strateške kratkovidnosti Washingtona i Bruxellesa.

U nacionalnom interesu Sjedinjenih Država je bilo da se zbliži s Rusijom, a Trump je mogao krenuti tim putem, ali umjesto toga je radije krenuo stopama svog prethodnika. Prilika da se dva azijska diva dovedu do sukoba, kao u vremenima Nixona i Kissingera, bilo je i možda postoje i danas, ali raskid rusko-kineskog saveza postaje sve teži, prije svega zbog rasta intenziteta sukoba između Sjedinjenih Država s jedne strane i dva američka rivala s druge.

Posljednja vijest koja bi mogla biti zadnji čavao u lijesu izazivanja sukoba između Kine i Rusije su bile nedavne velike zajedničke vojne vježbe i dogovor dva ministarstva obrane o ruskoj pomoći Kini u uspostavi učinkovitog sustava ranog prepoznavanja prijetnje raketnih napada. Rusija de facto Kini ustupa svoju tehnologiju sustava Voronjež i radarskih stanica koje kinesku proturaketnu obranu podići na puno višu razinu od postojeće. Washington zaista zaslužuje najbolje komplimente, jer je uspio učiniti nemoguće. Prije samo nekoliko godina, početkom ove dekade XXI stoljeća,  Rusija i Kina su bili dobri partneri, ali ne i saveznici. Sve bilateralne sastanke i srdačno ozračje upriličeno za novinare je pratila mala, ali primjetna sjenka nepovjerenja. Danas je ona potpuno iščezla, a sve zahvaljujući Obami i Trumpu i njihovim europskim trabantima.

Energetska strategija Kremlja: „Manje Europe, više Azije“

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
gost
Gost
gost

“Kissingerova je upozoravao Obamu… ” ?
Zaposlite si nekog lektora, nemojte biti kao index.hr!

Siniša
Gost
Siniša

Kina treba da bude sretna, dobila je pristup apsolutnim resursima a to se nikada ne bi desilo da zapad nije opijen svojom maloumnosti.

čitalac
Gost
čitalac

“…gdje rizici moguće kineske prijetnje više ne postoje, barem ne u smislu teritorijalnih pretenzija.”
???
Da, kako da ne….

“Rusija de facto Kini ustupa svoju tehnologiju sustava Voronjež i radarskih stanica koje kinesku proturaketnu obranu podići na puno višu razinu od postojeće.”
Stalno sebi govorim, da u ruskim think-tank “komitetima” sjede ljudi koji znaju i vide više od nas amatera, makar načitanijih.
Ali novo je slaba odluka. Ovo spada u ono “od drveta ne vide šumu”
Onaj koji gleda kuću izvana ipak vidi neke stvari koje oni unutra ne vide.
Ali, pošto u svakoj priči ima “ali” tako je možda i ovdje.
Tko zna što im Rusi u stvari razvijaju? Teško vjerujem da svoj “top” tehnologiju. Možda računaju da će time usporiti njihov razvoj sopstvene tehnologije.
Ipak mislim da to nije dobra odluka.

mnc
Gost
mnc

Nebi oni postigli ni ovaj nivo da im Rusi nisu pomagali. Nema se vremena da se ceka. Mora se brzo biti spreman za izazove koji dolaze.

njofra
Gost
njofra

Da ali! Kad se gleda na Europu kao centar prema kome treba ekonomski teziti to je iz tog; point of view, ispravno samo sto se sve danas okrenulo u nekom drugom geografskom snjeru tako da ni Suecki kanal nije taaaako vazan!

Weteran
Gost
Weteran

Kina je uvek Onaj Treći!?
Prva dva mesta su poznata!
I zato je Kina uvek na kvačilu!

Lucija
Gost
Lucija

” U nacionalnom interesu Sjedinjenih Država je bilo da se zbliži s Rusijom, a Trump je mogao krenuti tim putem…”
Nije mogao.
Povika na taj Russiagate je trajala od izbora, više od 3 godine.
A iz čega izravno proizlazi da – interesi usa ne zanimaju one koji s njima upravljaju…?
A iz toga proizlazi da treba staviti znak jednakosti između ‘duboke države’ i globalista? Ili samo imaju iste intetese?

samo tako
Gost
samo tako

Kina i Rusija su povijesno upučene jedna na drugu. Realno kratkotrajno sukobljavanje komunističkih partija, dovelo je do poremečaja u odnosima, a što je prevladano. Neprijeteljstvo amerike i engleza p
rema njime je mnoge starije i od Kissingera i ostalih.
Aktualno jačanje suradnje Kina-Rusija izgleda mi prvenstveno kao prirodni proces , koji bi tekao sa i bez podmetanja transatlanskih “saveznika”.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik