fbpx

ANALIZA: Pravoslavni raskol istočnih Slavena nema veze s religijom već geopolitikom

Ruska crkva u Moskvi

Nedavno smo pisali o “Karavani migranata” iz Hondurasa u SAD, koja je okupljena iz Središnje Amerike prema sjedinjenim Državama krenula u lipnju ove godine, a nešto ranije smo pokušali objasniti raskol unutar pravoslavnog svijeta nakon što je ekumenski patrijarh Bartolomej iz Carigrada ukrajinskim pravoslavnim crkvama priznao pravo na autokefalnost.

U oba slučaja je jasan plan američke nekonzervativne i atlantističke elite, kojeg je u svom navodnom predviđanju u knjizi “Sukob civilizacija” predvidio američki politolog Samuel Huntington, vrlo blizak pokojnom Zbigniewu Brzezinskom, Fukuyami, Kissingeru, Sorosu i “staroj gardi” koja je vjerovala da je pobijedila u borbi za unipolarni svijet na čelu sa Sjedinjenim Državama.

Kao što smo ranije podsjetili, tko je bolje razumio ovo djelo, baš kao i “Veliku šahovsku ploču” Zbigniewa Brzezinskog, dobro zna da to nisu pretpostavke i predviđanja, nego je riječ o konturama detaljno razrađenih planova za djelovanje u budućnosti. Tako gospodin Samuel Huntington previđa “kako će neizbježno doći do sukoba između Zapada, islamskog svijeta, pravoslavnog svijeta, Latinske Amerike, istočnog svijeta koji kao zasebne cjeline sadrži budističke zemlje istočne i jugoistočne Azije, države pod kineskim utjecajem, države pod indijskim utjecajem, Japan kao specifične civilizacije i civilizacije subsaharske Afrike.

Na djelu već vidimo sukobe unutar svih tih svjetova, a svi su potaknuti djelovanjem krugova kojima pripada Samuel Huntington. Zapad, posebice Europska unija, puca po šavovima, islamski svijet potresaju izvana izazvani ratovi i sukobi, civilizacije subsaharske Afrike, sve do jedne po francuskim i američkim utjecajem, razaraju vjerski, sektaški i građanski ratovi, a pravoslavni svijet, uz sukobe ranije u Gruziji, trenutno u Ukrajini, proživljava povijesni raskol.

“Treći Rim” i novi veliki raskol u kršćanskom svijetu

Raspad odnosa između Moskve i Konstantinopola, nakon odobravanja autokefalnosti pravoslavnih crkvi  u Kijevu ima izrazito političko i geopolitičko značenje, daleko više od Velikog raskola iz 1054. godine. Američki politolog Samuel Huntington je u svojom poznatom eseju “Sukob civilizacija” odredio da granice zapadne civilizacije završavaju tamo gdje počinje pravoslavni svijet, koji je po svojoj sklonosti kontemplaciji i poštivanju tradicije od oca geopolitike Rudolfa Kjellena nazvan  “ogromnim prostorom Istoka”. Ono što Huntington nije uspio uočiti, dok je razvijao svoju teoriju u trenucima neposredno nakon završetka Hladnog rata, bila je činjenica da će Zapad, kojeg u toj viziji čine Sjeverna Amerika i zapad Europe, uspjeti proširiti svoj domet djelovanja i utjecaja daleko unutar granica “pravoslavnog svijeta”.

Naime, nakon implozije Sovjetskog Saveza i takozvanog socijalističkog bloka, dominantni američki utjecaj na europskom kontinentu je potaknuo brze procese ekonomskih i monetarnih ujedinjenja i širenje budućeg saveza na istok, kako bi se u njega uključile bivše zemlje članice Varšavskog pakta i sam SSSR.

Poznati američki strateg Zbigniew Brzezinski je bio svjestan procesa u tijeku i poznata je njegova izjava iz tog razdoblja prema kojoj sve teče po planu.

Svako širenje europskog političkog područja djelovanja je automatski je širenje američkog utjecaja. Proširena Europa i prošireni NATO poslužit će kratkoročnim i dugoročnim interesima europske politike. Proširena Europa će proširiti doseg američkog utjecaja, bez da se istodobno stvara integrirana Europa koja se može suprotstaviti Sjedinjenim Državama u pitanjima od geopolitičke važnosti, osobito na Bliskom istoku“, rekao je u vrijeme euroatlantske ekspanzije Zbigniew Brzezinski.

Tako je nekoliko balkanskih zemalja s područja pravoslavne tradicije prije svega Bugarska i Rumunjska, brzo ušle u EU i NATO. Ovdje nismo u obzir uzeli Grčku, koja je također dio tog svijeta, a desetljećima je dio Sjevernoatlantskog saveza. Taj je proces još uvijek u tijeku. I nedavno se Zapad uspio proširiti i uključiti u svoju sferu utjecaja nove zemlje čisto pravoslavne tradicije, kao što su Gruzija, Crna Gora i Ukrajina, a nakon promjene naziva, po svemu sudeći, tom će se društvu pridružiti i takozvana “Sjeverna Makedonija”.

Više ili manje svjesni činjenice da je svaka velika geopolitička orijentacija prvenstveno i duhovna orijentacija, stratezi u Washingtonu su nakon kraja komunizma i završetka katastrofalnog doba Borisa Jeljcina vidjeli da Moskva sve više i ponovno postaje središte duhovne privlačnosti i da se počinje oživljavati mit “Trećeg Rima”.

Namjerno su odlučili podržati i potaknuti sve moguće podjele unutar “pravoslavnog svijeta”, što će u budućem sukobu, kojeg predviđa Huntington, dati velike prednosti Zapadu. U tom kontekstu, priznavanje autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve, koja je neovisna od Moskovske patrijaršije i prekid euharistijskog zajedništva između Moskve i Carigrada, koji je vrlo malo popraćen u zapadnim medijima, može biti izuzetno zabrinjavajući presedan koji bi mogao imati ozbiljne posljedice i utjecati na budućnost cijelom području bizantsko-pravoslavne kulture. Jedan od utjecajnih pravoslavnih poglavara je i srpski patrijarh Irinej, koji je prepoznao geopolitičku dimenziju raskola u pravoslavnom svijetu.

Crkva u Ukrajini
Crkva u Ukrajini

Ovdje se ne radi o nikakvim temeljnim teološkim razlikama, nego se jednostavno instrumentaliziraju religija i određeni nacionalistički osjećaji“, rekao je patrijarh Irinej nakon odluke Bartolomeja da prizna autokefalnost dvije ukrajinske pravoslavne crkve.

Prevratnički predsjednik Ukrajine, Petro Porošenko, dugo je vršio pritisak na patrijarha Bartolomeja u Carigradu, koji ima status prvog među jednakima među istočnim patrijarsima, da ukrajinskim crkvama prizna pravo na autokefalnost. Kijev i njegovi sponzori znaju da će se time dodatno osigurati “odvajanje” od Moskve i da će se završiti proces fragmentacija, koji traje do danas.

Ukrajinska crkva je u stvari bila je podijeljena u tri različite jurisdikcije. Prva i najveća je Ukrajinska pravoslavna crkva – Moskovske patrijaršije, kao što ime govori, ujedinjena s Moskvom. Ovu crkvu vodi mitropolit Kijeva i sve Ukrajine Onofrije i ova je crkva do sada jedina priznata kao kanonska crkva, i  stoga je u zajedništvu s drugim pravoslavnim crkvama.

Druge dvije nekanonske crkve su Ukrajinska pravoslavna crkva-Kijevske patrijaršije, osnovana 1992. od strane samozvanog patrijarha, bivšeg mitropolita Filareta, te Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva koja je ponovo uspostavljena 1990. godine, nakon što je prvi put proglasila autokefalnost  od Moskve tijekom političkih previranja i  rata 1921. Na čelu ove ponovno osnovane crkve je mitropolit od Kijeva Makarije.

Atlantistički državni udar 2014. i posljedični politički sukob s Rusijom su pogoršali i dalje pogoršavaju jaz između Moskovske patrijaršije i Kijeva, do te mjere da je patrijarhu Moskve i sve Rusije Kirilu zabranjen ulazak u Ukrajinu, dok je mitropolit Hilarion bio odbijen na ukrajinskoj granici.

Crkva u Moskvi
Crkva u Moskvi

Konačnim priznavanjem pravo na autokefalnost dvije nekanonske crkve, carigradski patrijarh Bartolomej je ponovno u puno kanonsko zajedništvo s ostalim crkvama primio Kijevsku patrijaršiju sa spomenutim samozvanim patrijarhom Filaretom Denišenkom. Ali je ova odluka dovela do raskola s Moskvom i razbijanje zajedništva s ostalim pravoslavnim crkvama. Uz Carigrad, to su i patrijaršija Antiohije, Jeruzalema i Aleksandrije.

Ova odluka carigradskog patrijarha je u prvom redu ozbiljna jer bi mogla potaknuti nove podjele. Crnogorske i makedonske crkve, država koje su već uključene u sferu utjecaja Zapada i NATO pakta, tražit će da se i njima prizna pravo na odvajanje od Beograda, koji još uvijek nije sklon kompromisima s “atlantistima”.

Pravoslavna crkva u Crnoj Gori je već podijeljena na dvije struje, od kojih jedna zagovara, a druga podržava održavanju sadašnjeg statusa. Kod Makedonaca, nakon nedavnog dogovora s Grčkom o promijeni imena, kako bi se pogodovalo procesu integracije u NATO i EU, situacija je slična. Dakle, podjele između Rusa i Ukrajinaca, kao i među narodima biše Jugoslavije, se vrlo učinkovito provode oko kanonskih pitanja, jer temeljnih teoloških razlika u nauku tih crkava nema.

Ni situacija u Moldaviji nije najbolja, gdje je zemlja podijeljena između mitropolije Kišinjeva, pod jurisdikcijom Moskve i mitropolije Besarabije, pod jurisdikcijom Rumunjske pravoslavne crkve.

Ovaj proces fragmentacije nema samo kanonsku dimenziju, nego dovodi do fragmentacije pravoslavlja kao cjeline, što se na kraju ogleda u teškim podjelama između zemalja i naroda koji dijele svoje vjerske i kulturne baštine.

Crkva u Moldaviji
Crkva u Moldaviji

Ovdje se ne smije izgubiti iz vida da u  bizantsko-pravoslavnoj političkoj kulturi domovina i zemlja, a time i njena obrana ili ekspanzija, ima sakralno značenje. Nasljeđe Bizanta je odigralo odlučujuću ulogu u svim carskim i državnim entitetima koji su ga dijelili. Na primjer, uoči bitke za Kosovo 1389. godine, srpsko plemstvo, iako svjesno nemogućnosti pobjede protiv Osmanlija i činjenicu da će po svoj prilici biti poraženo i pogubljeno, što se i dogodilo, izabralo je žrtvu u ime nekog vrhunskog i svetog ideala koje bi bilo primjer budućim generacijama. Paradoksalno, čak je i Osmansko Carstvo na neki način preuzelo bizantsko nasljeđe.

Prvi ekumenski patrijarh Carigrada u vrijeme osvajanja Osmanlija, Georgios Scolarios (1405. – 1473.), za razliku od današnjeg patrijarha Bartolomeja je odbio bilo kakav oblik kompromisa sa Zapadom. No, pravo nasljeđe Bizanta se vidi u Moskvi s tendencijom da se Sveto carstvo iz Rima i Bizanta preseli u Moskvu, zbog čega je i stvoren mit imena “Treći Rim”.

Već na prijelazu iz četrnaestog i petnaestog stoljeća, tadašnji patrijarh Carigrada, uplašen osmanskog pritiska na granicama imperijalne prijestolnice, sve nade je polagao u Moskvu. Međutim, Moskva je već 1589. dobila status patrijaršije i umjesto Carigrada se suprotstavljala Rimu i širenju na istok onoga što su zvali “latinskim krivovjerjem”. Priča u bizantsko-pravoslavnoj verziji o tome kako kršćanstvo proširilo na područja Rusije i kako je služilo kao ujedinjujući faktor vrijedna je za daljnje razmatranje i razumijevanje razloga koji su doveli do današnjeg raskola.

Bizantski izvori navode da je geografski naziv “Rus” dodijeljen zbog posebnog “crvenog” ili “crvenkastog” tijela i kose stanovništva koji je nastanjivalo ovu regiju. Međutim, čak i prema zapadnim povjesničarima, taj naziv je posljedica činjenice da je ta zemlja bila uključena u prostor okružen rijekama čija drevna imena bila Ras / Rus / Ros’/ Rus’, ovisno o rijetkim pisanim izvorima iz tog vremena. Čak i Avesta i Rig Veda, na primjer, pišu o određenom nazivu rijeke Volga i zovu je Rangha / Rankha i Rasa. Prelazak stanovništva ovog ogromnog teritorija na kršćanstvo je bio dugi povijesni proces, tijekom kojeg je bilo pet različitih “krštenja”, iako je tek u posljednjem Rusija u svim pogledima uključena unutar kršćanske ekumene. Prvo “krštenje” je bilo propovijedanje apostola Andrije u porobljenim zemljama u prvom stoljeću nakon Krista, drugo je propovijedanje Ćirila i Metoda, tvoraca slavenske abecede, također u zauzetim zemljama po nalogu bizantskog cara Mihaila III (842. – 867.). Treće krštenje ili prelazaka na kršćanstvo je bilo krštenje Rusa u Carigradu u vrijeme patrijarha Fotiusa (829. – 891.). Četvrto je bilo krštenje princeze Olge i peto obraćenje na kršćanstvo Velikog kneza Vladimira od Kijeva (980. -1015.), nećaka princeze Olge.

Priče o prošlosti ili kronika Kijevske Rus’ pripisuju se monahu Nestoru od Pečerska. Tamo se govori kako su Rusi prešli na pravoslavlje oko desetog stoljeća. Veliki knez Vladimir pokušao je slavenske klanove objediniti kroz religiju. Pokušavao je najprije s poganstvom, ali to nije uspio. Nakon toga je dobio ponude bugarskih muslimana i židovskih Hazara. Prve je odbio zbog činjenice da Rusi, ljubitelji alkoholnih pića, nikada ne bi mogli prihvatiti zabranu da piju. Druge je odbio, prema Velikom knezu Vladimiru, jer su Židovi raspršeni i odbačeni od strane vlastitoga Boga i kao takvi nisu mogli nikoga poučavati vjeri. Tako je izbor pao na kršćanstvo u istočnoj verziji. Otišli su Grcima i vidjeli kako  služe u čast svoga Boga i da tamo Bog koegzistira s njima i da je njihov ritual bolji od svih ostalih zemalja.

Međutim, kako je istaknuo ruski teolog i filozof Pavel Florenski, kršćanstvo u ruskim zemljama je pomalo pomiješano s nizom poganskih uvjerenja koja su specifično odredila njihovu evoluciju. Ne treba podcjenjivati činjenicu da je oko desetog stoljeća nekoliko kršćanskih zajednica kružilo oko područja Kijeva i da je svaka pokušavala nametnuti svoj utjecaj. Neki povjesničari čak tvrde da su tamo čak bili prisutni i irski redovnici sa svojom keltskom vizijom kršćanstva.

Pravoslavna Rusija se odmah suočila s rastućim prijetnjama i uvijek je bila okružena neprijateljskim snagama, od teutonskih vitezova do moćne Poljsko-Litavska Unije, koji su Rusiju namjeravali uključiti u katolički svijet.

U tom smislu, sovjetski antropolog Lav Gumilev tvrdi da je kriza Kijevske Rusije nastala zbog davanja prednosti kratkoročnim ciljevima nad dugoročnim interesima, što je dovelo do nesposobnosti da se zaštiti od vanjske agresije. Za brži kraj su odlučujući bili bliski susreti s dva posebno agresivna naroda, mongolskim i zapadnoeuropskim u kojem su još uvijek dominirale herojske vrijednosti tipične za germanski feudalizam.

U tom kontekstu, lik Aleksandra Nevskog, koji nije slučajno postao svetac Ruske pravoslavne crkve, imao je posebno važnu ulogu u budućem razvoju specifičnosti ruske etnokulture. Naime, Aleksandar Nevski je odabrao savez s Mongolima u suprotstavljanju zapadnjačkoj ekspanziji, čime je postao prvi vladar koji je Rusiju svrstao u čisto euroazijske redove.

Kao što vidimo, ništa nije slučajno i sve čemu svjedočimo je logičan slijed događaja i novi pokušaji prodora na Istok u kojem se nikako ne može zanemariti vjerska komponenta, čak i ako su sve današnje države formalno sekularne.

Savez s Mongolima, koja je zbog načina isplate za taj savez dobila ime Zlatna horda, omogućio je Rusiji da u top vrijeme očuva pravoslavnu kršćansku vjeru, što je element koji ujedinjuje sve Ruse u trinaestom stoljeću. Aleksandar Nevski je istovremeno zaustavio ekspanzionizam zapadnih oblika kršćanstva. Mongolski etički kod ide facto zakon, “yassa”, predviđao je značajnu vjersku toleranciju u zamjenu za potpunu političku odanost. Iako iz današnje perspektive nerazumljivo, tada je to omogućilo da se u embrionalnoj fazi zaštiti novi ruski etnos, iako je bio slabiji. No jednako tako, Rusi svoje imperijalne ambicije više duguju savezu s Mongolima i od njih dobivenom nasljeđu, nego Bizantu, od kojeg je Rusija naslijedila svoje administrativne imperijalne funkcije. Pravoslavna crkva je nesumnjivo zaslužna za političko stvaranje Velike Rusije. Uz prijenos Kijevske mitropolije, koja je bila okupirana od strane spomenute Poljski-Litvanske unije i njezinih ideoloških i vojnih aspiracija, Vladimir i kasnije Petar I mitropoliju sele u Moskvu, danas glavni grad Rusije, kojem se enormno povećao status enormno i cijela Moskva se u to vrijeme pretvorila se u pravu pravoslavnu teokraciju.

Bitka kod Kulikova 1380. dobiva dvostruko značenje – oslobođenje od mongolskog jarma i konačno razdvajanje Rusije od Zapada. Suočeni sa zahtjevima pobunjenika Manaja, koji nije bio podoban za prijestolje Zlatne horde, zato štop nije bio izravni potomak Džingis-kana, Rusi su se odlučili stati na stranu legitimnog nasljednika prijestolja Tuqtamışa, posljednjeg velikog kana Zlatne horde.

Nakon toga se 1480. dogodila bitka kod Ugra i Rusija se počela trajno rješavati mongolske prisutnosti i razvijati na tri glavna pravca – pravoslavlju, autokraciji i ruralnim sredinama. Stoga je svijest da predstavlja jedinu neovisnu pravoslavnu silu konsolidirala uvjerenje o posebnoj sudbini Rusije u svijetu.

Moskva, koja je već u 1448. zbog odbijanja da prihvati ishod unionističkog Koncila u Firenci izabrala vlastitu mitropoliju bez suglasnosti Carigrada, postaje “Treći Rim” i sva kršćanski carstva bi trebala biti ujedinjena u njemu, kao što je recitirao starac Filofej na Vasiliju III, ocu Ivan IV Groznog.

Međutim, tek od dinastije Romanov ideal Svete Rusije u geopolitičkom smislu postaje obrana pravoslavnog svijeta u cijelosti, planira se ponovno osvajanje Carigrada i linija komunikacije između Crnog mora i Sredozemlja, te obrane svetih mjesta u Palestini. Mistik i filozof Vladimir Solovjev, koji je živio u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, u svom djelu “Tri dijaloga i priča o Antikristu” je kroz lik Generala pozvao carstvo da odustane od uloge branitelja kršćanstva i širenja izvan Konstantinopolja, sve do samog Jeruzalema. Naravno da je da filozofski rad, prožet mesijanskim instinktima, ne može zastrašiti bilo kojeg potencijalnog “geopolitičkog neprijatelja”.

Ovdje je zanimljivo da je Velika Britanija, tijekom cijelog devetnaestog stoljeća nastojala suzbiti bilo kakve težnje  pravoslavnih balkanskih naroda za neovisnošću, samo zbog činjenice da bi to moglo dati geopolitičke prednosti carskoj Rusiji. Nije slučajno da se borba za neovisnost Grčke, na čelu s Alexanderm Ypsilantisom i Ioannisom Kapodistriasom vodila duž rute puno povoljnije za britansku vlast, a na čelo novog kraljevstva dolazi predstavnik obitelji Wittelsbach iz Bavarske, koja nikakve veze nema s mediteranskom zemljom. Zapravo, svi “balkanski ratovi” su kasnije evoluirali na više ili manje isti način.

Mit o Moskvi kao “Trećem Rimu” je preživio u nezakonitom obliku i tijekom sovjetskog razdoblja, a danas doživljava renesansu zahvaljujući institucionalnoj obnovi filozofskog i geopolitičkog neoeurazijatizma.

Zbog toga je, kao što je bio slučaj stoljećima, potrebno potkopati taj “mit”, što se pokušava nasilnom fragmentacijom i podjelama unutar Moskovske patrijaršije i svih Rusa. Spomenuti Vladimir Solovjev je identificirao hipotetsku prijetnju koja je dolazila s Istoka zbog kraja “Trećeg Rima”. Ruski mistik, za razliku od svog suvremenika i sunarodnjaka Konstantina Leontijeva, koji se smatra utemeljiteljem eurazijatizma, upio je shvatiti da prava prijetnja “Trećem Rimu” dolazi sa Zapada, a ne iz zemlje prema kojoj se, kako je rekao Sveti Ivan iz Damaska, “moramo okrenuti oči kada se molimo i klanjamo Bogu”.

Nakon svega, nema se puno toga za reći. Posljednji raskol između Moskve i Carigrada i priznavanje autokefalnosti ukrajinskih nekanonskih crkvi nisu samo crkvena posla, kako bi mnogi voljeli da jest. Nažalost, to je vječna borba koja traje više od tisuću godina, koja je tijekom XIX i XX stoljeća dobila svoje konture u geopolitičkoj misli dva suprotstavljena tabora. U ovom trenutku se može reći da su jednu bitku dobile zapadne sile, uz pomoć Carigrada, ali sve dok se do kraja ne uništi jedinstvo istočnih i južnih Slavena, nikakvi dekreti i namjerno izazvani ratovi, koji nisu nužno vjerski, iako im se često pripisuje to značenje, ne mogu odrediti tijek povijesti.

Karavane migranata – BiH-Hrvatska i Honduras-SAD

Treći Crkveni raskol u režiji patrijarha Bartolomeja i Fethullaha Gülena

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
84 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments

POVEZANE VIJESTI

Izbornik