Mogu li američki okupatori ostati u Iraku?

“Ne planiramo povući naše trupe iz Iraka. One su snage dobra”, rekao je Jonathan Hoffman, glasnogovornik američkog ministarstva obrane.

Kao što je poznato, američka vlada je 2003. godine u Iraku pokrenula agresiju i okupirala arapsku naciju lažno tvrdeći da je u Iraku bilo oružja za masovno uništenje. Američki teror, izražen u brojkama, rezultirao je brojkama sličnim nuklearnom napadu. Od početka agresije i tijekom okupacije su Amerikanci ubili 1 455 590 Iračana, a službeno priznatih američkih vojnih žrtava je bilo 4801.

Nakon 17 godina nemilosrdnog pljačkanja bogatstva ove zemlje od strane koalicije biznismena koje je dovela američka vojna uprava, koja je ljude podvrgavala korupciji i vladi ovisnoj o Washingtonu, većina stanovništva je uputila zahtjev za povlačenjem trupa iz Iraka koje vodi Pentagon.

Bijes je eksplodirano nakon ubijanja iračkih vojnika na granici sa Sirijom, a kulminirao je činom državnog terora u kojem su SAD na teritoriju Iraka ubile zapovjednika iranskih Quds snaga, generala Qassema Sulejmanija, zajedno s vođom Kataib Hezbollaha i dozapovjednikom iračke šiitske armije Abu Mahdija Al-Muhandiss, čime su SAD prekršile međunarodno pravo i konačno dokazale da su „odmetnička država“ koja provodi  državni terorizam, tvrdi analitičar i pisac Nicolas Davies.

U skladu s tim, irački parlament je zahtijevao da nacionalna vlada “prekine nazočnost bilo koje strane sile na iračkom tlu i zabrani im da koriste teritorij, zračni prostor ili vodu iz bilo kojeg razloga”. 5. siječnja, tri dana nakon podlog zločina s likvidacijom iranskog generala, iračka vlada je osudila napad kao kršenje iračkog suvereniteta i usvojila tu rezoluciju. Kao odgovor, Trump je zaprijetio da će se osvetiti “sankcijama prema kojima će one nametnute Iranu izgledati smiješne“.

10. siječnja je irački premijer Adel Abdul Mahdi zatražio je od državnog tajnika Mikea Pompea da pošalje delegaciju u Bagdad koja će formulirati mehanizam za provođenje rezolucije parlamenta. SAD su odgovorile da će bilo koja delegacija razgovarati isključivo o strateškom savezu Washingtona i Bagdada, ali ne i povlačenju svojih trupa.

Mahdi je 15. siječnja rekao da se rezolucija parlamenta može provesti kako odluči njegov kabinet, napominjući da, ako se odluka i izvrši, to neće biti odmah. Također je naglasio važnost borbe protiv „Islamske države“, koja se, prema njegovim riječima, “počela reorganizirati i planira invazije i napade”.

Po tom pitanju, glasnogovornik Pentagona Jonathan Hoffman izjavio je naknadno kako Washington pregovara sa svojim “iračkim domaćinima i da ne planira povući svoje trupe iz Iraka“, unatoč odluci parlamenta zemlje.

“Čini se da u Iraku vlada konsenzus da su američke snage sile dobra“, rekao je Hoffman.

U međunarodnom smislu, Bijela kuća je stvorila lažnu sliku da ostaje na stranom teritoriju jer će Al-Qaida i ISIL, obje skupine stvorene od strane američkih obavještajnih službi, „ojačati i da je nužno prisustvo koalicije“. Naravno, Jonathan Hoffman ne spominje da su ove terorističke organizacije čestitale Pentagonu za počinjene zločine i likvidaciju stvarnih boraca protiv terorizma i da su se u brojnim područjima, najviše u Idlibu, održale proslave na kojima se pozdravljala sramotna akcija Washingtona 3. siječnja u Bagdadu.

Isto tako se nameće narativ da će Trump u Sjedinjenim Državama, kada bude izbačen iz Iraka, biti viđen kao slabić koji nema nikakvu budućnost. Uz to, njegova vojska je organizacija koju bi se prestalo smatrati „silom dobra“, jer nije ostala da štiti državljane Iraka, iako oni sami ne žele da ih Amerikanci brane. Ako to netko i želi, to mogu biti Kurdi, iako ne svi, te nekoliko zastupnika u iračkom parlamentu koji su na platnom spisku američkog veleposlanstva u Bagdadu.

Iz ove stvarnosti se može izaći s pet mogućih scenarija:

1. Da američka kolonijalna uprava i vlada u Washingtonu odluče ostati u Iraku, gdje će se suočiti s novim Vijetnamom, prihvaćajući da žive pod opsadom, bombardiranjem i neregularnim sukobom, uz stalne napade protiv svojih veleposlanstava i baza od strane boraca naoružanog pokreta otpora u zemlji. Ali te se aktivnosti neće ograničiti samo na Irak, već bi se proširile i na druge zemlje regije.
2.  Ako premijer Mahdi bude sramotno pregovarao o ostanku, to bi dovelo do dvostrukog sukoba, građanskog rata protiv ovog političara i njegovih frakcija s borcima patriotske vojske, a istovremeno bi se vodio sukob između okupatora i oružanih snaga u Iraku.
3. Treći scenarij je nedavno najavljeni u Pentagonu, a prema njemu bi SAD  pristale napustiti neke baze i povući većinu vojnika, a preostali bi morali dopustiti veću kontrolu iračke vlade. U ovom scenariju je ključno da SAD ostanu u Iraku, čak i s minimalnom brojem vojnika, čekajući smjenu političke nomenklature da se mogu vratiti u punom broju, možda i većem od trenutno prisutnih 5200 vojnika, plus 4000 vojnika koalicijskih snaga.
4. Sljedeća je opcija da Washington definitivno razumije da je nepoželjan na gotovo cijelom Bliskom istoku i da bi zadržavanje trupa u regiji nanijelo velike štete američkom proračunu i na kraju“ „imidžu“, ako se o njemu uopće može govoriti. Ostanak u Iraku bi u ovom slučaju definitivno uništio SAD i američka uprava bi, svjesna toga, pristala na povlačenje bez ekonomske odmazde.
5. Posljednja opcija je da SAD priznaju pravo na suverenitet iračkom narodu, da mu isplati naknadu od 20 milijardu dolara za agresiju i okupaciju, što je minimum izračunat od strane pokreta Fateh, druge snage u iračkom parlamentu. Ovdje su uračunate samo materijalne štete, bez nesagledivih ljudskih gubitaka.

U vezi navedenim, na budući proces utječu dvije činjenice. Prva je odluka svih vojnih organizacija da protjeraju okupatore, kako su u prošli petak rekli glasnogovornik iračkih oružanih snaga Abdul Karim Jalaf, kao i Mahmoud Al-Rubaye, član političkog krila milicije Asaib Ahl al-Haq.

“Frakcije otpora su u potpunosti spremne nanijeti veliki poraz američkim snagama ako budu išle protiv volje vlade i iračkog naroda”, bila je poruka Mahmouda Al-Rubayea, naglašavajući da je najveći strah Amerikanaca uvijek bio mogući sukob sa skupinama otpora, jer američki zapovjednici i vojnici na terenu znaju da bi bili poraženi.

Nakon njega je glavni tajnik milicije Kataib Hezbollah, šeik Akram Al-Kaabi, upozorio je da Irak „više neće biti sigurno mjesto za Washington“ .

Druga važna činjenica je da bi nastavak strane okupacije doveo do pogoršanja situacije ako predsjednik poluautonomne regije Iračkog Kurdistana Nechirvan Barzani i njegov premijer Masrur Barzani prihvate da Washington izgradi četiri svoje vojne baze na sjeveru Iraka, uključujući konzulat iz kojeg će se upravljati kolonijalnima snagama. To bi izazvalo ljutnju naroda i potaknulo teritorijalnu podjelu zemlje, što je scenarij koji bi u savez gurnuo Iran, Tursku i Siriju, tri zemlje koje imaju isti stav o kurdskom separatizmu.

Sjećate li se da je upravo general Sulejmani, između ostalih bitaka,  spriječio pad Erbila, glavnog grada Iračkog Kurdistana, u ruke terorista „Islamske države“?

Što će se točno dogoditi ovisit će uvelike o tome kako će se patriotske snage u Iraku dogovoriti sa suverenističkim snagama i što će, kao osvajači, odlučiti učiniti neprijatelji zemlje.

Trump ima ključeve mira u svojim rukama, a ako se odluči pokrenuti novu fazu nasilja, ono će nesumnjivo završiti vojnim porazom i sigurnim gubitkom predsjedništva na sljedećim izborima, jer će Donald Trump vrlo brzo postati najomraženiji čovjek nacije koja mrzi gubitnike. Nije da su se SAD mogle pohvaliti nekim pobjedama proteklih godina, ali je u zemlji još uvijek široko rasprostranjen mit o „nepobjedivosti američke vojske“.

I za kraj, svijet konačno mora priznati da nijedan narod kojeg je američka vlada napala, ubijala, sakatila ili uništavala ne napao ili pokušao osvojiti Sjedinjene Države.