Erdogan ne treba Rusiju – Njome samo ucjenjuje SAD

U posljednjih nekoliko godina se geopolitička situacija dramatično promijenila, katalizatori za ovu promjenu su ukrajinska i sirijska kriza.

Sjedinjene Države su još od vremena Sovjetskog Saveza navikle da odlučuje sve po svome, a sada su se naišle na protivljenje Rusije. Po prvi put u više od dvije godine, Moskva ne samo da prosvjeduje protiv akcija Washingtona, nego djeluje na temelju vlastitih promišljanja i odluka, ne obazirući se na prijetnje NATO pakta i Zapada.

Da nije tako postupila, Krim bi danas bio NATO utvrda, a rat kakav se vodio u Donbasu bi se vodio na teritoriju Ruske Federacije. Međutim, ovo neovisno razmišljanje nije bilo ograničeno samo na Kremlj, nego se sve strukture ruske države i dalje držati svoje linije.

Nakon aneksije Krima je počeo trgovinski rat, na kojeg je Rusija odgovorila napadom na Washington i EU mnogo učinkovitije nego što se od nje očekivalo. Ako nekoliko godina, što potvrđuju i europske financijske institucije, Europska unija je pretrpjela dvostruko veći financijski gubitak od Ruske Federacije.

Općenito, Rusija je pokazala drugim zemljama da svijet ne mora živjeti po diktatu samo jedne države. Sada je primjetno da neke zemlje, koje su ranije koordinirale sve svoje akcije sa Sjedinjenim Državama, počinju razmišljati drugačije.

Odličan primjer ovdje je Turska. Jaka država, iako slabija od Rusije, ali igra važnu ulogu u regiji. Najprije je Turska oborila ruski zrakoplov, vjerojatno želeći zaraditi neke bodove u Washingtonu, ali tu taktiku nitko nije razumio. Malo tko je tada bio zagovornik takvo radikalnog sukoba jednih protiv drugih u zračnom prostoru Sirije.

Jedna je stvar srušiti bespilotnu letjelicu sirijske vojske, a je sasvim drugačija druga ići protiv Rusije. No, podsjetimo da je Erdogan bio toliko nervozan kada je govorio prvi put nakon incidenta, za kojeg je vjerojatno saznao tek nakon pola sata, ako ne i kasnije.

No, tada je turski čelnik počeo raditi ono što se očekuje od bilo kojeg lidera suverene države i počeo je voditi zemlju vlastitim putem, čak i po cijenu isprike i udovoljavanja zahtjevima Moskve.

Prvo je revidirao politiku prema Siriji, iako u uvjetima ruske vojne prisutnosti i nije imao drugog izbora.

Kasnije se Turska, unatoč prosvjedima Zapada, odvažila pokrenuti vlastitu kampanju u Siriji i boriti se protiv Kurda i svih koji su se našli na putu turskoj vojsci i islamističkim skupinama koje su je pratile. Erdogan ni po koju cijenu nije htio dozvoliti ujedinjenje Kurdistanske radničke stranke i sirijskih teritorija koje nadziru kurdske YPG snage.

Tada je počela i bliska suradnja s Iranom i Rusijom, za koje se zna da djeluju u Siriji, dok se Ankara gotovo odriče američke koalicije. Zbog ove suradnje se uspjelo postići primirje u brojnim dijelovima takozvane ”korisne Sirije”, uglavnom cijelog zapadnog teritorija od autoputa koji povezuje pokrajinu Dara’a s Aleppom. Očito je da su svi ti koraci omeli sve američke planove za Siriju.

Turski vojni stručnjak Keram Yildirim tvrdi ”kako je rat u Siriji u fazi u kojoj je glavni problem gotovo riješen”.

Tijekom ove godine se dogodilo mnogo stvari. Promijenila se situacija s ”Islamskom državom” i teroristi ”kalifata” su izgubili velika područja. Sada im je preostalo samo povlačenje. 2017. bi se zaista mogla nazvati prijelomnom godinom i vjerojatnost poraza ISIL-a do kraja godine je prilično velika.

Kao prvo, ISIL je pretrpio nenadoknadivu štetu. Tijekom ove godine je ostao bez velikog broja boraca i sada je prisiljen mobilizirati lokalno stanovništvo, što zapovjednici ”kalifata” ranije nisu činili.

Ofenzive se vode na raznim frontama, a ISIL više nema snage da se bori u isto vrijeme na tako velikom broju položaja.

Na sjeveru Sirije gotovo da nema područja koja drži ISIL, ali su tamo posao odradili dijelom Turska, te SDF snage koje podržavaju Sjedinjene Države.

Operacija zauzimanja Raqqe, pokrajine, ne samo grada, dokazala je da ISIL opće nije najjača sila na bojnom polju. Nedavne operacije sirijske vojske, koja je dnevno prodirala desetine kilometra i uništavala teroristička uporišta, su to potvrdile.

To je zapravo skupina ljudi koji ne znaju kako se treba boriti, nego samo žele ubijati. No ovdje govorimo o Siriji, ne o Iraku, gdje su se ”Islamskoj državi” pridružili generali i časnici bivše vojske Sadama Husseina. No, i tamo je rezultat isti.

Najgore od svega je što ”kalifat” svoje akcije pravda borbom za ”čisti islam”, iako to nit su vojnici, niti muslimani, budući da su sunitski klerici njihovu ideologiju prije nekoliko stoljeća odbacili kao herezu.

U njihovom je porazu posebnu ulogu imala Rusija. Možemo razgovarati o Iranu i Assadovoj vojsci, jer se oni bore na kopnu, ali je sada svima jasno da vojne operacije planiraju Rusi i sve ključne bitke imaju zračnu ”uvertiru” i potporu ruskog zrakoplovstva.

Sada Rusija s Assadom pokušava osloboditi Deir Ez-Zor. Ne treba uopće sumnjati u uspjeh, a ruski ministar je nedavno izjavio kako je u samo nekoliko mjeseci Assad uspio osloboditi dva puta više teritorija. Vojni analitičari se slažu da su najnovije akcije odlično pripremljene i koordinirane, i logično je da daju rezultate.

Međutim, na sjeveru Sirije većinu područja kontroliraju kurdske YPG snage, za što se obično tvrdi da je vrlo osjetljivo pitanje za Tursku.

No, gledajući iz drugog ugla, to za Ankaru i nije tako bolno. Kako god bilo, Erdogan u Turskoj uvijek to prokazati kao pobjedu. Nema dodatnih troškova, nema žrtava i nitko ne ovaj izračun ne bi nazvao kukavičlukom, osim Kurda, s kojima Turci ionako ne mogu surađivati. Do sada je sve bilo u redu, ali Erdogan to ne želi. Njemu nije dovoljno što je spriječio nastanak ujedinjenog kurdskog teritorija duž gotovo cijele granice sa Sirijom, s izuzetkom turskog pograničnog područja sa sirijskim pokrajinama Idlib i Latakija.

Erdogan u Siriji želi ono što ima Rusija. Da stekne uporište u zemlji i da pokaže da Turska u ovoj regiji ima svoje vlastite interese. Erdogan je uvijek o ovom pitanju raspravljao s Washingtonom, ali su mu Kurdi pomrsili račune.

Oni su stvarno opasni, ako ih PKK sve odjednom aktivira. Sjedinjene Države neće napustiti YPG snage, sve dok ratuju protiv ISIL-a. Erdogan to razumije i priprema se za budućnost.

Turski predsjednik dobro zna da Sjedinjene Države nikada neće odustati od Turske, a ne treba im još jedan jak i neovisan igrač na Bliskom istoku. To je jednostavna činjenica i SAD će pažljivo vagati da Turska, bez obzira na sve, ostane u NATO paktu, a kasnije će se vidjeti. Ali s druge strane, uskoro će Washington morati birati između Turske i Kurda. Erdogan se u tom trenutku neće zadovoljiti polovičnim rješenjima i podsjetit će SAD na obećanje da će otići sa sjevera Sirije, jednom kada ISIL prestane postojati.

Trenutno se čini da je Turska preferira surađivati s Iranom i Rusijom. Istina, jer je to neophodno da pokaže Americi svoju spremnost da ide drugim putem. No, za ovu suradnju možemo reći da Turska zapravo ne treba Rusiju. Turska jednostavno ucjenjuje Sjedinjene Države. Kada se s Washingtonom složi o rješenju kurdskog problema, Erdoganova odluka o suradnji s Rusijom će biti drugačija. To jest, sve će biti kako odluči NATO.

Naravno, Moskva to dobro zna i ova proturječja koristi kako bi se stabilizirala situacija u Siriji i oslobodilo što više područja, posebno naftna polja u Deir Ez-Zoru, bez kojih bilo kakva ”kurdska država” nema budućnosti, jer ne može preživljavati od prodaje pustinjskog pijeska. Sudeći po rezultatima, za sada sve teče po planu i postoji malo vjerojatnosti da će Erdogan uspjeti nadmudriti rusko vodstvo.