Eurobirokrati nikako da razumiju da je EU na rubu ponora

Nakon niz poraza i dalje uspijeva učiniti gore. Europska unija i njezini birokrati i dalje ne razumiju kako se izvući iz ponora u kojeg su doveli Europu. Zapravo se cijeli konstrukt EU čini potpuno nesposobnim za promjenu kursa. Ali što je još gore, nema nikakve želje za promjenom.

Stvar je još ozbiljnija zato što je upravo ta birokracija zapravo jedan veliki mehanizam koji Europsku uniju gura i gura naprijed, u još gore okolnosti. Posljednjih godina je Europa zadobila puno udaraca. I dok su oči Bruxellesa usmjerene na “prijetnje” koje dolaze izvana, posebno protiv Donalda Trumpa i Vladimira Putina, a iznutra protiv suverenista, zapravo su takozvani „Europljani“ istinsko zlo Europske unije.

Zahvaljujući njihovim pogreškama i metodama čitav europski sustav je na rubu ponora sa sve više nejasnih kontura.

Posljednja velika pogreška europske birokracije zasigurno je bila odabir Ursule von der Leyen za predsjednicu Europske komisije. Ne samo zbog kostura u ormaru koje bivša ministrica obrane Angele Merkel nosi sa sobom, već i zbog potpune  nesposobnosti Ursule von der Leyen da bude prekretnica u sustavnoj krizi EU, jer već pokazuje da je simbol iste politike koja je dovela do potpune odvojenosti čelnika Bruxellesa od europskog stanovništva. Pogreška je misliti da će jedan vođa, koji je odabran među raznim eurogrupama, moći objediniti različite programe kontinenta i dostojno predstavljati EU. Bivša njemačka ministrica obrane se tako pretvorila u stijenu na kojoj se nasukao, možda već tone najnoviji europski projekt.

Njen odabir za čelnicu Europske komisije je posljednja u dugom nizu grešaka birokracije koji je doveo do toliko snažnog zastoja da se upalilo zvono alarma, koje nikad nisu čuli oni koji ustraju u ovoj suludoj europskoj utrci ka ambisu.

Europski birokrati nisu slušali strahove britanskog stanovništva koji su doveli do Brexita, jednako kao što još uvijek ne čuju strahove čitavih slojeva europskih građana koji su zabrinuti idejom da im Europa može diktirati izbore koje ne dijele svi, ali prije svega da o ničemu ne odlučuju tijela na kojoj je na nacionalnoj razini glasalo stanovništvo.

Ista ta birokratska „Europa“ se odlučila u potpunosti pokloniti pred logikom franko-njemačke osovine, bez predlaganja vlastite agende koja ne bi bila u interesu Berlina i Pariza. Ovo je nerazumno štetna odluka, budući da je upravo činjenica da su se prilagodili agendi Francuske i Njemačke navela većinu europskih zemalja da se udalje od osjećaja pripadnosti zajedničkom projektu.

Upravo je strogo pridržavanje Europske unije industrijskim, trgovinskim i strateškim politikama ove osovine proizvelo i sve oštriji sukob između Europe, Rusije i Sjedinjenih Država.

Istoj strateškoj kratkovidnosti treba pripisati i unutarnje probleme. Na Starom kontinentu nema nijedne vatrene proeuropske vlade koja danas na nacionalnoj razini nije u fazi pada ili se suočava s punom krizom konsenzusa. Njemačku kancelarke Merkel je također preplavio ovaj osjećaj, dok zemlja pati od ozbiljne recesije, čije posljedice može osjetiti cijeli kontinent.

Francuska Emmanuela Macrona također, gdje su podaci o nacionalnom konsenzusu protiv predsjednika toliko izraženi da je njegovu proeuropsku stranku pretekao pokret „Nacionalno okupljanje“ Marine Le Pen.

Španjolska s Pedrom Sanchezom, koji uporno maše zastavama Europske unije, kako bi oteo treće mjesto Italiji, ne uspijeva sastaviti vladu koja bi bila sposobna izdržati nešto manje od godinu dana. A Italija, koja su iz žuto-zelenog populizma i suverenizma prebacila na kolosijek odanosti Bruxellesu, ima vladu koja je sve više u krizi.

Zanimljivo je da upravo te vođe i tehnokrati neprestano daju lekcije njihovim protivnicima kako bi trebalo voditi zemlju, iako se na drugoj strani moraju nositi s unutarnjim padom popularnosti i gubitkom konsenzusa.

Na drugoj strani su vođe koje se proglašava populistima, nepodobnima ili koji bi svijet mogli voditi prema ponoru, ali među narodom dobivaju sve veću potporu.

Ako kombinirate sve “neprijatelje” Europske unije, od Donalda Trumpa do raznih premijera i predsjednika suverenističkog tabora, vidjet ćete da su njihove metode i politike puno uvjerljivije i produktivnije od stjegonoša EU, čija se politika svodi na štednju i „progresivizam“ u europskom umaku. To su recepti i vođe koji nisu uspjeli učiniti ništa dobroga, ali još uvijek vladaju. Rezultat je da post-Junckerovoj komisiji već prijeti brodolom.