Predsjednik Moldavije Igor Dodon, koji se otvoreno izjašnjava u prilog suradnje s Rusijom, odlučio je da će njegova zemlja slaviti 9. svibnja, ali kao Dan pobjede, a ne Dan Europe. Čelnik države je prema ustavnim ovlastima blokiralo zakon usvojen u parlamentu o izmjenama popisa praznika, prema kojima se 9. svibanj trebao slaviti kao Dan Europe.
”9. svibnja je bio, jest i bit će Dan pobjede i nikako drugačije se neće zvati”, rekao je predsjednik Moldavije Igor Dodon.
Naglasio da se većina stanovnika u zemlji smatraju pobjednicima u Drugom svjetskom ratu. Svake godine deseci tisuća ljudi na ulicama Kišinjeva slave Dan pobjede. Vlasti ulažu napore da u dobrom stanju održavaju spomenike koji slave junaštvo sovjetskih vojnika.
”Mi ne uništavamo spomenike, nego ih popravljamo i podižemo nove. Nažalost, vidimo što se događa u nekim zemljama, gdje se uništavaju spomenici čime se pokušava izbrisati veliki podvig sovjetske vojske. U tim zemljama žive narodi koji nemaju budućnost”, rekao je Dodon.
Na primjer, vlasti u Kijevu pokušavaju iznova ispisati povijest i izbrisati sve što podsjeća na sovjetsko razdoblje. 8. svibanj je proglašen kao Dan sjećanja i pomirenja, s naglaskom kako to nije Dan pobjede, nego proslave i komemoracije za žrtve Drugog svjetskog rata. Osim toga, Ukrajinci preporučuju da se kao simbol rušenja nacizma koristi crveni maka, a ne vrpca Sv. Jurja. Međutim, stanovnici zemlje samoinicijativno i dalje slave 9. svibnja i usprkos odlici Kijeva i prijetnjama neonacista i ukrajinskih nacionalista na ulice izlaze s crno-narančastim vrpcama.
Osim toga, Vrhovna Rada Ukrajine je čak na zakonodavnoj razini zabranila nošenje vrpce Sv. Jurja. Za nošenje je propisana kazna u iznosu od 50 do 150 neoporezivih minimalnih prihoda građana. U slučaju ponovljene upotrebe simbola u roku od jedne godine, iznos novčane kazne će se povećati od 150 do 300 neoporezivog dijela minimalnog prihoda građana ili ”administrativnim” uhićenjem do 15 dana.
Ukrajina je 2013. kao i juznoslavenske zemlje devedesetih, potpala pod utjecaj zapadnog imperijalizma i primorana je prihvatiti nacizam i fasizam kako bi zatrla bolju socijalisticku proslost. Nece jos dugo. Stvari se mijenjaju na globalnoj razini. Usprkos propagandi kapitalizma, najbolje hrvatske firme su socijalisticke, one koje je gradio socijalizam-Končar, Kraš, Podravka…
To su sve firme koje su postojale prije socijalizma. Gdje bi bile danas da ih socijalizam nije zakočio???
ne bi ni postojale ili bi vlasnici bili stranci
To je neka glupača rekla na HRT-u nekidan. Jesu, utemeljene, ali su imale najviše 50 100 radnika, možda Bata u Borovu, nešto više, par stotina, ali nikako 20 000 kao Borovo, ne lupetaj.
a gdje ces veceg socijalizma nego kad drzava iz budzeta daruje milijarde privatnim bankama da ih spasi od posljedica njohovog kriminala, kao sta je to napravila amerika npr. To je napredna faza “socijalizma” – briga o napacenim bankarskim radnicima.
Koriscenje drzave kao krave muzare, je svojstvo kapitalizma. Koji nju koristi da jos dodatno pljačka.
Ta lira, socijalizam je darovanje na lepe oci pare, je produkt americkog zaglupljivanja naroda.
Bas kao sto bi u socijalizmu pare bile koriscene da uzdignu i sacuvaju zivotni standard vecine, tako u kapitalizmu on sluzi da isto radi sa manjinom.
Rusenje spomenika, mijenjanje povijesnih cinjenica, ozivljavanje zombija kao ustase, cetnici…sve je to rezija politickih elita, onaj 1% svakog naroda koji manipuliraju sa ostalih 99%. Mladim ljudima se povraca od svega toga i odlaze tamo gdje mogu raditi u miru, otvarati svoje firme i zivjeti svoj zivot.
Heroj ili zločinac?
Osvrt na 9. svibanj kroz prizmu biografije Josipa Broza Tita i odgovor da li je za nas 9. svibanj Dan pobjede ili Dan Europe?
Josip Broz Tito, predsjednik Republike, Maršal Jugoslavije, Vrhovni komandant oružanih snaga (Kumrovec, 25. V. 1892 -).
Rodio se u siromašnoj seljačkoj porodici, osnovnu školu učio u rodnome mjestu, bravarski zanat u Sisku, od 1907. do 1910. Od 1910. do 1911. radi kao metalski radnik u Zagrebu, gdje stupa u socijalistički radnički pokret. Od 1911. do 1913. radi u tvornicama metalne industrije u Sloveniji (Kamnik), Češkoj (Čenkov), Njemačkoj i Austriji (Bečko Novo Mjesto). Godine 1913 – 14. služi vojni rok u Zagrebu, poslije izbijanja prvog svjetskog rata upućen na ruski front. Na putu do fronta uhapšen zbog vođenja antimilitarističke propagande i zatvoren u Petrovaradinsku tvrđavu. Iz zatvora bačen na karpatski front na kome je 1915. teško ranjen i zarobljen. Pošto je proveo trinaest mjeseci u bolnici (grad Svijažsk), odlazi kao zarobljenik na rad u Ardatov (Simbirska gubernija) i Kungur (Permska gubernija). Poslije Februarske revolucije (1917) bježi u Petrograd, odakle poslije julskih demonstracija, sklanjajući se pred organima Kerenskijeve Privremene vlade, odlazi u Sibir, u grad Omsk. Ondje sudjeluje u revolucionarnom pokretu, krije se od Kolčakovih bijelih bandi u zabitnom sibirskom selu, a poslije dolaska Crvene armije i
oslobođenja Sibira vraća se u domovinu (1920). Došavši u Zagreb, stupa u redove KPJ u vrijeme kada je jugoslavenska buržoazija već uspjela da se konsolidira i da pripremi svoju ofenzivu na radničku klasu .
Zakonom o zaštiti države 1921 g i njene političke i ekonomske tekovine, izvojevane u prvim poratnim godinama. Izbačen s posla, odlazi u provinciju, radi u Velikom Trojstvu kod Bjelovara; zatim u brodogradilištu u Kraljevici i u fabrici vagona u Smederevskoj Palanci, i gdje u obrani prava radnika, kao i radnički povjerenik, dolazi u sukob s upravom i gubi zaposlenje.
Godine 1927. vrativši se u Zagreb, postaje sekretar Oblasnog odbora Saveza metalaca i član Mjesnog komiteta KPJ. Iste godine osuđen je od suda u Ogulinu na sedam mjeseci zatvora, zatim na pet mjeseci zbog komunističke propagande.
Po izlasku iz zatvora izabran je u februaru 1928. za sekretara Mjesnog komiteta KPJ u Zagrebu, ali je već u novembru zbog revolucionarnog rada osuđen na pet godina robije, koju je izdržao u Lepoglavi i Mariboru. Godine 1934. član je Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku; u tom svojstvu kooptiran je u CK KPJ i izabran za člana Politbiroa. Godine 1935. i 1936. boravi u Moskvi, odakle se vraća na politički rad u zemlji. Od 1937. generalni sekretar KPJ.
Titovim dolaskom na čelo KPJ i vraćanjem Centralnog komiteta iz emigracije u zemlju otvara se najznačajniji period u historiji revolucionarnog radničkog pokreta u Jugoslaviji.
Tito je formulirao na Petoj zemaljskoj konferenciji 1940. i u skladu s njima postavio pred komuniste historijske zadatke uoči sudbonosnih događaja od 1941. godine. On stvara pri Centralnom komitetu vojnu komisiju koja rukovodi radom u vojsci i pripremama za oružani otpor fašističkim agresorima.
Kao organizator narodnog ustanka 1941, Tito je od samog početka i vrhovni komandant njegovih oružanih snaga koje, u toku ustanka i narodnooslobodilačkog rata, iz partizanskih odreda, vezanih za određeni teren, prerašćuju u mobilne jedinice, u Narodnooslobodilač-ku vojsku s bataljonima, brigadama i divizijama, a potkraj 1944. u regularnu Jugoslavensku narodnu armiju. Tito je, kao vojni rukovodilac, pokazao izvanredan vojnički talenat, rješavajući najkompliciranije zadatke partizanskog ratovanja protiv neusporedivo nadmoćnijeg i najmodernije naoružanog neprijatelja, odbijajući njegovih sedam velikih ofenziva i nanoseći mu, u završnim borbama za oslobođenje zemlje, uništavajuće udarce.
Tito je već 1941. inicijator stvaranja organa narodne vlasti, narodnooslobodilačkih odbora, koji će zamijeniti razbijenu državnu mašineriju buržoaske Jugoslavije i njen aparat nasilja. On je inicijator stvaranja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (1942), kao centralnog organa narodne vlasti, i njegova pretvaranja, na Drugom zasjedanju 29. XI. 1943. u Jajcu, u vrhovni zakonodavni i izvršni organ, s Nacionalnim komitetom oslobođenja Jugoslavije kao privremenom vladom.
Poslije oslobođenja Tito rukovodi obnovom zemlje i stvaranjem temelja socijalizma. Nacionalizacijom industrije, banaka, trgovine, agrarnom reformom i drugim značajnim ekonomskim mjerama postavljene su osnove brzog razvitka jugoslavenske privrede. Pod njegovim neposrednim rukovodstvom donesen je 1947. Petogodišnji plan industrijalizacije i elektrifikacije zemlje, sa ciljem da se ona od zaostale agrarne zemlje pretvori u što kraćem roku u razvijenu industrijsko-agrarnu zemlju.
Tito je odredio suštinu našeg puta u socijalizam, kao praktičnu primjenu marksističke nauke na danoj etapi, u najtješnjem skladu sa specifičnim uslovima koji postoje u našoj zemlji.
Provođenjem parole “tvornice radnicima” i razvijanjem novih oblika društvenog upravljanja, Tito je ocijenio historijsko značenje društvenih promjena, nastalih u našoj zemlji uvođenjem radničkog upravljanja, kao “akt države koji u sebi sadrži elemente njenog odumiranja, tj. odumiranja u privredi, i u isto vrijeme uspostavljanja prave socijalističke demokracije u proizvodnji, a time i u samom društvu”.
U oblasti vanjske politike Tito je istakao princip obrane suvereniteta, radi zaštite nezavisnosti zemlje, izgradnje socijalizma i očuvanja mira. Još u toku rata jasno je formulirao stav nove Jugoslavije u pogledu onih dijelova nacionalnog teritorija koji su poslije Prvoga svjetskog rata ostali pod stranom vlašću: “Tuđe nećemo, svoje ne damo!”
U historiji jugoslavenskih naroda Tito se javlja kao dominantna pojava političara, partijskog funkcionara, inicijatora i vođe ustanka i vojskovođe u drugome svjetskom ratu, ideologa i državnika.
Titov narodnooslobodilački i klasno-proleterski revolucionarni barjak uspio je da se probije kroz metež i rasulo drugoga svjetskog rata do slavne programatske i političke pobjede, i njegovo ime, izmjereno našim vlastitim kulturnohistorijskim i političkim relacijama za posljednjeg stoljeća, predstavlja sintezu svih slavnih historijskih i pozitivnih napora čitavih pokoljenja.
Obranivši jadransku obalu od Soče do Bara, ujedinivši sve naše narode na slobodnoj federativnoj osnovi, oslobodivši proletarijat od klasne podređenosti, obnovivši i izgradivši zemlju poslije drugog svjetskog rata, Tito se i u međunarodnim omjerima afirmirao kao jedan od najuglednijih državnika poslijeratnog perioda.
SF-SN!
Dan pobjede, definitivno. Europa kao kontinent postoji , ne znam točno od kojeg datuma, a nije Dan EU, jer u njoj nije barem desetak država, Norveška, UK, Island, Švicarska, ove ovdje, Bjelorusija, Moldavija, Armenija, Gruzija i s Vatikanom 14, ako sam dobro nabrojao. Nek se *bu oni i Dan EU, budući da se datum Europe ne može utvrditi, i Schumann i njihova himna.
I mali su Veliki,kad ih vodu rodoljubi,kad imaju svoje “JA” kad su cvrsto odlucili “Bolje grob nego rob”,kad imaju mocnog prijatelja koji ih podrzava i stiti.Pouka?na Balkanu nista od nista.Samo me ludo zanima kad ce domaci kolaboranti uvest zakon o obaveznom nosenju suknje,tek toliko da razno razni gospodari ne moraju cekad da se skinu (mudante) gace.A koja ce to bit festa na dan EU,svi u suknjicama pa mhat Eu bandirom!?Koji dan Pobjede,vazna je EU ili stroj za maglu,jer se zna ko je bija di kad je grmilo od 1941 do 1945.Da se svabo ne daj boze uvridi ako se slavi Dan Pobjede.Ili ce svabo uvest svoj dan pobjede kad Balkanska(poludivlja?!) plemena zdusno unistila drzavu da mogu bit EU podanici treceg reda