Može li se jedna civilizacija uništiti u ime demokracije?

Zapad ne razumije iransku civilizaciju, a njezino uništenje pod izlikom demokratizacije predstavlja kulturni barbarizam.

Zapadna javnost, zbunjena novim ratovima, ne shvaća dubinu iranske civilizacije i trajnost njezinih vrijednosti. Umjesto razumijevanja, prevladava želja za nametanjem vlastitog modela, što vodi prema opasnom kulturnom uništenju.

Svjedočimo, zapanjeni, novoj vrsti rata, a da ga ne razumijemo. Nekoliko se pojava prepliće i zbunjuje naše shvaćanje.

S jedne strane, ostajemo fascinirani vojnom superiornošću Zapada koja je naše zemlje činila gospodarima svijeta pet stoljeća. Ne možemo prihvatiti da bi bosonogi mogli biti civiliziraniji od nas. Međutim, Irancima je stalo do našeg komfora i luksuza. Oni su ipak narod inženjera, znanstveno obrazovaniji od nas. Njihovu civilizaciju prvenstveno karakterizira individualna volja od čelika, o kojoj mi nemamo pojma.

U iranskim muzejima vide se umjetnička djela koja su umjetnici izrađivali cijeli život. To kod nas ne postoji; mi vjerujemo da su stvaralaštvo i koncentracija nespojivi. Oni o vremenu razmišljaju dugoročno, nikad iz dana u dan.

Druga odlika njihove civilizacije je uobičajenija: svoj život organiziraju oko percepcije duhovnih stvarnosti. Tako su bila organizirana naša društva na kraju srednjeg vijeka i u renesansi, ali ne i danas. Mi mislimo da je to napredak, oni ne. Ove dvije karakteristike vode ih da cijene svijest, a ne opijenost.

Naravno, imaju iste mane kao i mi. Na primjer, u Iranu ima jednako ovisnika o drogama kao i na Zapadu. Ali na Zapadu to smatramo banalnim i ne reagiramo kada su političari ovisnici o kokainu. To se Irancima čini nezamislivim.

Mi smo toliko zadubljeni u sebe da ne prepoznajemo iransku kulturu. Iran je velika civilizacija od prvog tisućljeća prije Krista, mnogo prije atinskog doba Perikla, u vrijeme kada smo mi bili samo raspršena plemena. Naše je neznanje sasvim normalno: tijekom studija za ovu kulturu čuli smo samo u kontekstu grčko-perzijskih ratova. Površno poznajemo bitke kod Maratona, Termopila i Salamine. Ništa više. S pravom smo ponosni na pobjedu Grka, zahvaljujući njihovom jedinstvu i lukavstvu. Tu smo i ostali.

Iranska je civilizacija, pak, duboko obilježena kineskom civilizacijom. Kineske statue mogu se vidjeti u palači u Perzepolisu (5. st. pr. Kr.). Štoviše, iranska je civilizacija rodila arapsku civilizaciju. Veliki arapski matematičari, astronomi, liječnici i pjesnici na arapskom jeziku nisu bili Arapi, nego Perzijanci. Neki Iranci su, usput, uvijek gledali s visoka na Arape.

U 16. stoljeću Iran je bio sunitsko muslimansko carstvo. No, dinastija Safavida htjela mu je dati drugačiji identitet od svog suparnika, Osmanskog Carstva. Stoga su odlučili preobratiti svoje stanovništvo na šiitski islam. Vladavina Ismaila I. obilježena je vjerskim ratom za nametanje šiizma silom. Da bi ga uspostavio, Ismail I. oslonio se na šiitske učenjake iz južnog Libanona.

Odnos između Hezbollaha i Irana nije onakav kakvim ga zamišljamo. Još i danas iranski studenti teologije dolaze učiti u Libanon. Kada sam bio gost Hezbollaha u jednoj od njihovih rezidencija, moji cimeri bili su uglavnom iranski učenjaci.

Razliku između sunita i šiita objašnjavamo svađom oko nasljedstva, ali to su dva različita svijeta. Svaka regija islama ima svoju kulturu. Afrički islam ne nalikuje kineskom. Iranske džamije grade se u nižem položaju, s malo otvorenih prozora. Unutra, u polumraku, zidovi su prekriveni komadićima ogledala. Svakoga se poziva na meditaciju, na razmišljanje o sebi.

Ne razumijemo ni veze koje povezuju arapske šiite s Iranom. Sve ih je preobrazila poruka imama Ruhollaha Homeinija. Neki nisu slijedili njegovog institucionalnog “nasljednika” kada je redefinirao Velajat-e faki, odnosno ulogu mudraca u upravljanju ljudima. Suprotno raširenom predrasudu, ljudi poput šeika Muhameda Huseina Fadlallaha, duhovnog oca Hezbollaha, nikada nisu slijedili ajatolahu Ali Hameneija u njegovom snu o moći.

Revolucionarni Iran izazvao je fascinaciju, ne samo kod šiita širom svijeta, već i kod drugih muslimana i nemuslimana. Njegova je poruka tvrdila da je moguće, na duge staze, osloboditi ljude od kolonijalizma i, odmah, živjeti pravedno u oceanu nepravde, žrtvujući vlastiti život za taj ideal.

Iran je obučavao šiite koji su to željeli da slijede Homeinijev primjer. Za vrijeme predsjednika Hašemi Rafsandžanija i Muhameda Hatamija, Iran je mislio da se može braniti oslanjajući se na svoje strane obožavatelje. To je bilo doba zastupnika, “proksija”, kako kažu Angloamerikanci.

Ali to je razdoblje završilo s predsjednikom Mahmudom Ahmadinežadom i, osobito, s generalom Kasemom Sulejmanijem. Posljednjih petnaestak godina Iran više nema proksija, što god zapadna propaganda pričala. Svaka je skupina postala neovisna, čak i ako ju je Iran naoružao.

Danas se, na primjer, libanonski Hezbollah ne bori protiv Izraela iz solidarnosti s Iranom, nego zato što Izrael okupira dio Libanona, kršeći sporazum o prekidu vatre od 26. studenog 2024.

Mi toleriramo ubojstva iranskih vođa kao nužno zlo. Smatramo ovu zemlju totalitarnom i uvjereni smo da tlači žene. To je način da protumačimo dio onoga što vidimo, a ne da shvatimo cjelokupnost stvari.

Bez sumnje, Iranom upravlja generacija koja ne razumije svoju mladež. Mi ovaj generacijski problem tumačimo kao diskriminaciju žena i mislimo da im režim zabranjuje odgovorne položaje. Međutim, Iran je patio u ratu koji je nametnuo Irak. Tada je izgubio velik dio svojih muškaraca. Kao i u Europi nakon Prvog svjetskog rata, nije imao drugog izbora nego da ga uglavnom upravljaju žene. One su danas prisutne na svim razinama društva. Doduše, nisu odgovorne za vjerske obrede niti za oružane snage, ali i kod nas to postižu samo iznimke.

Slično tome, šokirani smo obveznim nošenjem vela, a ne znamo da je ono popraćeno obveznim nošenjem brade za muškarce. Ne znamo da su mnogi političari — posebice Mahmud Ahmadinežad — pokušali promijeniti javno mnijenje i pogrešno smatramo da veo definira ovaj režim. Ne vidimo da nošenje crnog uniformiranog odijela za žene, koje ih čini sličnim kršćanskim redovnicama, nipošto nije znak pokornosti — naprotiv — nego znak usklađenosti. Iranske uprave vrve od žena u crnom, kao što su naše u rukama muškaraca u odijelu i kravati.

Ne znamo za visoku intelektualnu razinu Iranaca. Na primjer, Ali Larijani, daleko od toga da misli samo na to kako zgaziti svoj narod, kako ga prikazuju naši mediji, bio je filozof, specijalist za Emmanuela Kanta. Zanimao ga je određivanje kriterija koji nas tjeraju da prihvatimo prijedlog, prema našoj logici ili intuiciji. Bili bismo počašćeni da imamo europske vođe takve kvalitete.

Na kraju, riječ o nasilju u Iranu. U svim je razdobljima ova kultura bila krvava. Sve organizacije za ljudska prava tvrdile su 1960-ih da je Iran šaha bio najrepresivniji režim na planetu. Ali Iranci su se uvijek protivili kolektivnim kaznama. Islamska Republika također je uvelike koristila smrtnu kaznu, ali nikada nije prakticirala kazne protiv obitelji ili skupina pojedinaca.

Suprotno tvrdokornoj predrasudi, Iran ne vješa homoseksualce. S druge strane, bez grižnje savjesti vješa kriminalce koji siluju djecu.

Narodna kultura, doduše, i dalje poistovjećuje homoseksualce i pedofile, kao što je to bio slučaj u Europi prije tridesetak godina. Mogu svjedočiti o prezrivom pogledu koji neki Iranci imaju prema svojim sugrađanima koji su homoseksualci, ali i o činjenici da ih nije manje nego kod nas i da se ne ističu, ali se ni ne skrivaju. Sadašnji vođa, Modžtaba Hamenei, i sam je notorno homoseksualac. Glupost nije ni u Islamskoj Republici, ni u njezinoj oporbi. Kada sam bio uz predsjednika Ahmadinežada, takozvani progresivci (pro-USA) vodili su kampanju protiv mene zbog moje homoseksualnosti, a ne Ahmadinežad.

Iranci su kao i drugi ljudi. Ako se u javnom prostoru pokazuju puritanskim, u privatnoj su sferi slobodni, što onima koji ih ne razumiju daje za pravo da kažu da su to narod licemjera. U stvarnosti, oni nemaju istu definiciju slobode i pristojnosti kao mi.

Kada je ajatolah Homeini, reagirajući na iračke bojne otrove, izjavio da se Iran moralno obvezao ne koristiti oružje za masovno uništenje, nije imao poteškoća da svoju fetvu prihvati. Ipak, rat je trajao još godinu dana, upravo zbog nejednakosti koju je Iran sebi nametnuo u odnosu na Irak.

Stoga je apsurdno optuživati Irance da prikrivaju vojni nuklearni program. Osim što koncept takije (prikrivanja) nema nikakve veze sa šiizmom, to znači ne prepoznati bitnu točku iranske kulture: individualnu odgovornost. Iran odbija bilo kakav oblik kolektivne kazne.

Završit ću naglašavajući da, iako se nikada nisam bojao političke ili vojne moći u Iranu, uvijek sam se štitio od pravosudne moći. Sudci, koji primjenjuju svoje tumačenje šerijata, činili su mi se često fanatičnima. Imao sam priliku posjetiti i raspravljati s najvišim dužnosnicima u tom području. Imao sam dojam ljudi koji su osuđivali optuženike ne uočavajući da su i oni ljudska bića.

Zaključno, želim vam reći zašto sam toliko vezan za ovu zemlju: tamo sam našao mnogo iskrenih ljudi, sposobnih za najbolje. Znam da nisu svi takvi i da su drugi bili zaokupljeni samo novcem, ali oni mi nisu smetali. Toliko su nalikovali Zapadnjacima.

Autor: Thierry Meyssan