Napadi u Saudijskoj Arabiji – Zapadna tehnologija protuzračne obrane nije položila najveći ispit

Saudijska Arabija nije bila u stanju zaštititi svoje glavno bogatstvo, divovska nalazišta nafte i rafinerije, od „polupismenih“ jemenskim militanata. Koji su sustavi protuzračne obrane štitili Saudijce i što je najvažnije, zašto su bili potpuno nemoćni protiv raketa i dronova, koji su Rijad bacili na koljena? Ali među tim sustavima su čak i poznati američki sustavi “Patriot”.

Zanimljivo je da je Iran u nedjelju optužen za napad na objekte u Saudijskoj Arabiji. To su očekivano učinile SAD, koje odmah nakon bilo kakvih pogoršanja u Perzijskom zaljevu vide “iranski trag”. U incidentu u subotu je ovom uobičajenom političkom argumentu dodan je još jedan. Pompeo kaže da “bosonogi Huti” sigurno nisu mogli tako precizno napasti naftne komplekse u Abqaiqu i Khurais i da je to za njih “u načelu nemoguće”.

Ulje na vatru su dodale i fotografije oštećenja kompleksa. Ogromni spremnici nafte u Abqaiqu pogođeni su gotovo s “desetkom”. Na svakom od njih, bila je rupa od bojevih glava krstarećih raketa ili bespilotnih letjelica. Prije su to voljeli objavljivati samo Amerikanci, pokazujući uspjeh svojih „Tomahawka“, koji su uništili nekog „prokletog tiranina“.

Međutim, iza kulisa ima manje naglašenih detalja o sukobima u posljednjoj četvrtini stoljeća. Već je zaboravljeno, ali američki sustav protuzračne obrane „Patriot“ bio je neuspješan u zaštiti neba Saudijske Arabije i Izraela već tijekom Zaljevskog rata 1991. godine.

Tada su najnapredniji američki sustavi protuzračne obrane u to vrijeme uspjeli presresti samo dio starih sovjetskih balističkih raketa „Scud“ koje je koristio Irak. Prema različitim izvorima, sustavi „Patriot“ su uspjeli presresti od 40 do 80% svih projektila, a bilo im je teško i to učiniti, jer su za svaki „Scud“ morali  potrošiti 2 do 3 skupa projektila.

Irak je nanio još veći udarac zapadnom sustavu protuzračne obrane tijekom operacije 2003. godine, kada su SAD izvršile invaziju na Irak iz Kuvajta. Tada je nekoliko “slijepih” iračkih projektila, koji nisu bili opremljeni sustavima za praćenje terena ili ciljno prepoznavanje, uspjelo ući u zračni prostor Kuvajta. Ti „domaći proizvodi“ napravljeni su na temelju stare sovjetske krstareće rakete P-15 Termit, razvijene pedesetih godina prošlog stoljeća. I bez obzira na to, slobodno su letjeli zračnim prostorom Kuvajta.

Irački proizvodi bili su “sirovi” i praktički nisu uzrokovali značajnu štetu koalicijskim snagama, ali se pokazalo da ih praktički nema što srušiti. Nadalje, to se dogodilo na izuzetno malom teritoriju, doslovce pretrpanom modernim američkim sustavima protuzračne obrane s višestrukom pokrivenošću s kopnenim radarima.

Zanimljivo je da je, nakon rezultata druge kampanje u Zaljevu, objavljeno nekoliko analitičkih radova u Sjedinjenim Državama koji su ozbiljno razmotrili mogućnost stvaranja jeftinih i jednostavnih krstarećih raketa u „odmetničkim zemljama“. Analiza namjerno stavlja naglasak na korištenje tehnologija općenito dostupnih na svjetskom tržištu u takvim zemljama.

Na temelju tih radova, za stvaranje moderne jedinice za usmjeravanje krstarećih raketa, jednostavnog GPS prijemnika, procesora 486, ako ga se tko sjeća, oko 850 megabajta memorije tvrdog diska i oko 16 megabajta radne memorije, bilo je dovoljno. U isto vrijeme, takva bi računalna jedinica mogla navoditi rakete po terenu na temelju podataka GPS-a i radara, te precizno pogoditi cilj. Lako je shvatiti da se danas takve funkcije mogu implementirati na bilo koji Raspberry Pi ili Arduino regulator, koje danas svatko može kupiti za nekih 35 dolara.

Ali tko je napravio ove rakete i dronove, te koje god osobine posjedovali, ostaje još jedno ključno pitanje. Naime, što je u tom trenutku radila protuzračna obrana Saudijske Arabije? Zašto je bila tako nemoćna?

Očigledno je određeni utjecaj na uspjeh napada imala i činjenica da su objekti Abqaiq i Khurais bili duboko u pozadini “vruće zone” u blizini Jemena. Zbog toga se let krstarećih raketa i bespilotnih letjelica odvijao izvan fokusa saudijske protuzračne obrane.

Naime, saudijska protuzračna obrana u osnovi pokriva dva glavna smjera: sjeverozapad, gdje se tradicionalnim protivnikom smatra Izrael, te sjeveroistočno od Perzijskog zaljeva, gdje su saudijski suparnici u okviru saudijske vojne doktrine Iran i odnedavno Katar.

Upravo na ove dvije granice je koncentrirana većina modernih sustava protuzračne obrane „Patriot“, uglavnom modifikacije PAC-2, koje su Sjedinjene Države isporučile Saudijskoj Arabiji.

Ali baterije „Patriot“ pokrivaju i glavni grad Saudijske Arabije, Rijad. Formalno, sustavi „Patriot“ koji se nalaze u području Rijada “drugom linijom” mogu pokrivati područje naftnih polja i rafinerija nafte. Međutim, oni to mogu učinkovito činiti prilikom lansiranja raketa iz Irana ili Katara.

U slučaju lansiranja raketa ili bespilotnih letjelica s jugozapada i područja Jemena, gradsko područje protuzračne obrane nije učinkovito, jer rakete protuzračne obrane moraju biti lansirane “poslije” neprijateljskih projektila.

Istodobno se pokazalo da je pravac prema Jemenu pokriven isključivo terenskom protuzračnom obranom koja je izgrađena u Saudijskoj Arabiji na kompleksima „Shahin“, što je modernizirani francuski sustav protuzračne obrane „Crotale“ s dometom od samo 10 km. Ovaj sustav nije mogao odgoditi prolazak krstarećih raketa i bespilotnih letjelica, koji su, čini se, prodrli u zračni prostor kraljevstva s prilično složenog terena u tom području.

“Zalazak sunca iz dvorišta” dao je Hutima realnu šansu za gađanje strateških ciljeva u Saudijskoj Arabiji, iako s nekoliko iskrenih “pogrešaka” od strane protuzračne obrane Saudijske Arabije. Pokazalo se da su Huti i Teheran, koji nevidljivo stoji iza njih, prilično sposobni za asimetrične akcije koje su već nanijele Saudijskoj Arabiji mnogo ozbiljniju štetu od gerilskog rata protiv okupatora u samom Jemenu.

Očigledno su jemenski projektili i dronovi, koji bi teoretski mogli biti detektirani čak i na maloj visini, “probili” zračni prostor Saudijske Arabije.

Ali Saudijska Arabija posjeduje 5 zrakoplova E-3A AWACS, koji su isporučeni kraljevstvu 1986. i 1987. Međutim, oni su uglavnom u zračnoj bazi „Princ Sultan“, 80 kilometara južno od Rijada, dovoljno daleko od napadanih objekata i od moguće putanje leta dronova i projektila.

Drugi faktor neuspjeha reakcije saudijskog sustava protuzračne obrane bila je gotovo potpuna odsutnost protuzračne obrane srednjeg dometa, odnosno 20 do 50 km. U stvari, Saudijska Arabija u službi u ovom segmentu još uvijek ima zastarjeli američki sustav protuzračne obrane MIM-23B „Advanced Hawk“.

Dakle, sudeći po rezultatima napada, slika onoga što se događa, čak i u najspremnijem scenariju za saudijsku protuzračnu obranu je sljedeća. Nepomični radari saudijskog sustava protuzračne obrane i zrakoplovi AWACS jednostavno su propustili primijetiti lansiranje raketa i bespilotnih letjelica iz Jemena. Čak ni hvaljeni sustav „Peace Shield“, u kojeg su ih Amerikanci tako marljivo integrirali, nije im pomogao.

Da su rakete i otkrivene, to bi onda bilo u završnoj fazi njihovog leta, neposredno u blizini napadnutih objekata. S obzirom na to da je dio olupine prikazan u pustinji, dio ispaljenih projektila ili dronova su možda uspjeli oboriti sustavi protuzračne obrane srednjeg i kratkog dometa, ali je većina raketa i bespilotnih letelica Hutija uspješno pogodila ciljeve.

Osim toga, čini se vjerojatnim da Saudijci jednostavno nisu očekivali tako planiran i snažni napad, vjerujući da će Huti nastaviti neuspješne napade na Rijad starim balističkim raketama ili da će upotrijebiti raketno oružje na bojnom polju, neposredno blizu Jemena ili čak na saudijskom teritoriju.

Za ostale zemlje epizoda s napadima na Abqaiq i Khurais izgleda kao još jedno upozorenje.

„U modernom svijetu čak ni visokotehnološko oružje više nije “ekskluziva” svjetskih sila, koje je sve više dostupno svima. Jednako tako, svaki sustav protuzračne obrane nije samo skup alata za otkrivanje i uništavanje, već i integralni koncept zaštite zračnog prostora zemlje“, poruka je koju vojni stručnjaci u Rijadu, ako ih uopće ima, očito nisu razumjeli.

Današnji je sustav protuzračne obrane Saudijske Arabije je šarolik skup u kojem se više ili manje moderni sustavi, poput sustava protuzračne obrane „Patriot“, kombiniraju sa zastarjelim sustavima, poput „Shahina“ ili „Advanced Hawka“, koji potiču iz ranih ’70-ih.

Kao što pokazuje iskustvo susjedne Turske, Sjedinjene Države sustavno oklijevaju opskrbiti svoje saveznike modernim sustavima protuzračne obrane i radije zarađuju novac preprodajući im staru opremu povučenu iz službe u samim Sjedinjenim Državama.

Zbog toga je moguće da bi isporuka ruskih sustava protuzračne obrane S-400, „Buk“ ili sustava „Pancir“ mogla radikalno ojačati protuzračnu obranu Saudijske Arabije. Međutim, takva se transakcije najvjerojatnije mogu dogovoriti samo u slučaju promjene u vanjskoj politici kraljevstva, uključujući i bolno pitanje Jemena.

U napadu na saudijske rafinerije jemenski dronovi „prošli“ sustave „Patriot“