Energetski rat SAD – Rusija bjesni punom žestinom

U najnovijem paketu američkih sankcija protiv Rusije se predviđaju kazne za sve europske tvrtke koje ulažu u gradnju plinovoda čiji su korisnici ili djelomični vlasnici ruske energetske kompanije ili one koji podupiru takve projekte. Dio nacrta novih sankcija izričito navodi “kako se treba suprotstaviti izgradnji plinovoda “Sjeverni tok 2”, jer ima štetan utjecaj po energetsku sigurnost EU “.

Washington smatra da je “Sjeverni tok 2” moćni geopolitički alat, kojim će Gazprom ojača svoju dominaciju u energetskom sektoru u Europi, prenosi Financial Times.

Stoga se da zaključiti da se globalni kaos prelio i na energetski sektor u kojem je Washington proglasio Hladni rat Rusiji. Ako se rat vodi na svi frontovima, zašto bi ruski plinovodi bili iznimka, posebno ako slabe globalni utjecaj “Američkog carstva”?

A ako netko i dalje sumnja u tvrdnju da Amerikanci pokušavaju torpedirati integraciju Euroazije i izolirati Rusiju, članica Odbora za vanjske poslove američkog Kongresa podsjeća na temelje vanjske politike njezine zemlje.

“Sjedinjene Američke Države trebaju poduzeti mjere protiv projekata ruskih plinovoda i podržati energetsku sigurnost Europske unije. Obamina administracija i Europska unija su radili protiv “Sjevernog toka 2″. Tijekom Obamine administracije je europska energetska sigurnost bila  prioritet američke vanjske politike. Trump uprava bi dalje trebala ići tim putem”, rekla je senatorica Jeanne Shaheen.

Zaista, Obama se “ubio od posla” da ojača energetsku sigurnost Europske unije, da sada Bugari cvile jer su izgubili stotine milijuna dolara godišnje od tranzita, a zemlje jugoistočne Europe strahuju od hirova Kijeva, posebno tijekom zime, kada se temperature spuste na oko minus 10 stupnjeva Celzijevih. Uoči prošle zime su pojedini stručnjaci čak rekli kako globalno zatopljenje ima svojih dobrih strana, jer će se morati kupiti manje ruskog plina, a onda nas je siječanj iznenadio s temperaturama ispod 15°C, da je Gazprom oborio sve rekorde u isporukama europskim kupcima. Osim toga, nije jasno otkud tolika briga američkih zakonodavaca za plinovod 10 000 kilometara udaljen od njihovih svojih granica i što se to njih uopće tiče?

Razumijemo razočaranje senatora u novog predsjednika, koji kao da nije zaražen akutnom “rusofobijom” i manje je zainteresiran za stvaranje podjela u Euroaziji od svojih prethodnika. No, Trump se s druge strane mora “dokazivati”, tako da često govori isto što i politički mainstream u Kongresu.

Međutim, kišobran “Pax Americana” u Europi polako počinje blijedjeti i rasprave za koje se mislilo da su zauvijek završene se opet aktualiziraju.

Tako je slučaj i s pokojnim “Južnim tokom” pokojnika, projektu o kojem su Rusi, Mađari i Srbi počeli govoriti, iako u manjem opsegu. Čak i Austrija razmišlja o njemu, iako više računa na zajednički projekt “Sjeverno tok 2” s Njemačkom. Za “Južni tok” se interesira i Bugarska, koja je projekt odbila nakon “prijateljske” posjete američkog senatora Johna McCaina. Sofija je iznova počela govoriti o realizaciji projekta, posebno nakon što je za predsjednika u studenom  izabran, uvjetno rečeno, “proruski” predsjednik Rumen Radev.

Vojislav Vuletić, čelnik plinske agencije u Srbiji, kaže otvoreno: “Svi pokazatelji govore da bi Europa mogla biti slobodna od Sjedinjenih Država, a time i Južni tok.”

“Gradnja bi mogla početi odmah, jer je projekt inženjerijski riješen, ali to opet zavisi od toga kada će Europa skupiti snage da Americi kaže “dosta“. Sada je valjda svima jasno da od američkog plina, koji bi u Srbiju dolazio preko terminala na Krku, kako je dugo obećavano, nema ništa”, rekao je Vuletić.

Nevjerojatno priznanje, kojeg su specijalizirani portali i mediji u potpunosti prešutjeli. Vojislav Vuletić je optimističan, možda zato što mu je jasno da ovdje, kao i drugdje, sve ovisi o mogućnostima koje su do jučer bile  nezamislive.

Ako su se europski vazali i političke nule ranije i držali uobičajenih glupih izjava i stavova, sada svjedočimo nevjerojatnoj “hrabrosti” Europske komisije u području energetike, koja se uz Berlin i Beč suprotstavila američkom diktatu.

Iako se ranije sve radilo da “tranzit kaspijskog plina na europsko tržište postane stvarnost”, a Azerbajdžan, Turkmenistan, Turska i EU su stvorili radne skupine o tom projektu, na kraju se ispostavilo da u Kaspijskom moru  plina nema, a Turkmenistan je odlučio da ge neće dati. Dakle, načelo realnosti je opet prevladalo, a moglo bi se reći i ono koje se tiče zarade.

Činjenica je da se europski potražnja za plinom povećava, a jedino Gazprom, svidjelo se to američkim senatorima ili ne, sa “Sjevernim tokom 2″ i Turskim tokom” jedva da može zadovoljiti europske potrebe. Štoviše, računa se da ovim rastom potrošnje ni ova dva plinovoda, koja tek treba izgraditi, neće biti dovoljna da zadovolji rastuću potražnju na starom kontinentu.

Sada se iznova govori o potrebi izgradnje novog plinovoda, što može biti “Južni tok” ili “Turski tok 2”. Čini se da ništa nije nemoguće.

U svakom slučaju, čak i ako Europska komisija, poznata po svom legendarnom mazohizmu, popusti ucjenama Washingtona, treba imati na umu da “Turski tok” i dalje ostavlja otvorena vrata za ulazak ruskog plina u Europu.

Američki Senat je već potvrdio sankcije protiv ruskog plinskog sektora, ali one trebaju proći i glasanje u Zastupničkom domu i biti potpisane od predsjednika Trumpa, a ako se to dogodi, nove sankcije protiv Moskve će utjecati na europske tvrtke koje sudjeluju u ruskim plinskim projektima.

Njemačka i Austrija su osudile američki Senat zbog novih sankcija protiv Moskve. Berlin i Beč znaju da će ove kaznene mjere pogoditi europske tvrtke uključene u energetske projekte s Rusijom, uključujući i “Sjeverni tok 2”, kojima će biti izrečene novčane kazne za kršenje američkog zakona.

Kao što smo pisali u jučerašnjoj analizi, američki Senat je odlučio kazniti Rusiju zbog navodnog uplitanja u američku izbornu kampanji, aneksiju Krima i zbog podrške sirijskoj vladi. Ovaj dodatak dio zakona o sankcijama protiv Irana.

Odluku su za sada osudili njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel i austrijski kancelar Christian Kern, koji su poručili da “političke sankcije ne bi trebale biti povezane s gospodarskim interesima”.

“Prijetnja tvrtkama iz Njemačke, Austrije i drugih europskih s kaznama od strane Sjedinjenih Država, ako sudjeluju u energetskim projektima kao što je “Sjeverni tok 2″, daju novu negativnu dimenziju u odnosima između SAD-a i Europe”, rekao je austrijski kancelar i zatražio od SAD-a da promjeni sankcije.

Zapadnoeuropski partneri Gazproma su u travnju zaključili ugovor o financiranju ruskog plinovoda s 9,5 milijardi eura. Tijekom potpisivanja u Parizu, Uniper, BASF Wintershall, Shell, OMV i Engie su svaki pristali financirati 10% projekta s 950 milijuna eura. Gazprom će sa svoje strane da polovicu sredstava za plinovoda koji bi trebao u Baltičkom moru trebao početi s radom 2019.

Međutim, postoji nekoliko stvari koje treba izdvojiti. Naime, State Department o ublažavanju nacrta sankcija, koje još mora proći Zastupnički dom i Bijelu kuću, još nije rekao ništa. Oporba protiv sustava se nalazi se na obje strane, demokrat Bernie Sanders i republikanac Rand Paul u Senatu, dok će u Zastupničkom domu svoje mišljenje sigurno dati Tulsi Gabbard, koja je nedavno posjetila Damask. Unatoč licemjerju europskih vazala, koji nisu prosvjedovali kada je Obama odlučio sankcionirati Rusiju, reakcija Berlina i Beča je vrlo zanimljiva. Sada vidimo i kancelarku Angelu Merkel prilično osvetoljubivu, koji je odjednom otkrila svoju “veliku ljubav” prema Rusiji i ne žali se na mogućnost unosne trgovine s Gazpromom.

Na drugom kraju Euroazije, sjeveroistočno područje postaje sve važnije. Spomenimo rusko-kineski naftovod “Skorovodino-Daqing”, otvoren 2011. godine, kroz kojeg od početka teče oko 400 000 barela nafte dnevno. Međutim, tamo imamo ESPO (Istočni Sibir-Tihi ocean), kompleks koji bi uskoro mogao ponovno iscrtati energetske karte istočnoj Aziji, sa svojim krakovima do Koreje i Japana, pogotovo jer je izvor ima svijetlu budućnost.

No, konačnu stratešku važnost ima Sjeverna Azija. U međuvremenu, paralelno uz mrežu cjevovoda koja je već prisutna u regiji, Gazprom procjenjuje mogućnost izgradnje plinovoda za Japan, koji bi se, bez sumnje, trebao spojiti na mega-projekt “Moć Sibira” koji je usmjeren prema Kini.

Moskva i Peking su započeli konkretne pregovore o početku isporuka plina 2019. Dakle, iste godine kada bi trebao proraditi “Sjeverni tok 2”.

Rusija – Europa (Sjeverni tok 1 i Sjeverni tok 2, Turski tok i druge varijante), Rusija – Kina (Moć Sibira, Altaj za sada na čekanju), Rusija – Japan možda, a možda čak i Rusija – Indija? Sve ove projekte spominje ruski ministar energetike Aleksandar Novak.

Naravno da je sve navedeno više nego dovoljno da američki zakonodavci izgube strpljenje. Euroazija se cjelini napaja ruskim energentima, čime marginalizira “Američko carstvo”, čime noćne more američkih stratega Mackindera, Spykmana i nedavno preminulog Zbigniewa Brzezinskog postaju stvarnost.

Što se tiče rusko-indijskog projekta, to je sve još uvijek nejasno. Postoje veliki geografski izazovi, planinski lanci Pamiri  Himalaje, ali i geopolitički, kao što su odnosi s Pakistanom i Kinom. No, možda baš zato može poslužiti Šangajska organizacija za suradnju u koju su upravo ovih dana ušli Indija i Pakistan. Dijalog i opušteni odnosi u pravilu postupno dovode do popuštanja napetosti.

A što je s ostalima? Ruska nafta uskoro treba teći prema Uzbekistanu, a dvije zemlje preko Kazahstana već surađuju u sektoru plina, čime se dodatno jačaju euroazijske veze. Međutim, velika vijest je potpisivanje sporazuma između Moskve i regionalnih vlasti Kurdistana u Iraku.

“U sklopu Međunarodnog gospodarskog foruma u Sankt Peterburgu, Rosneft, ruski naftni div, je priopćio da je potpisao ugovore s regionalnom vladom iračkog Kurdistana, kojima je dobio veći pristup važnim naftnim tranzitnim sustavima regionalni kapaciteta 700 000 barela dnevno. Do kraja 2017. godine se očekuje da će kapacitet sustava premašiti milijun barela dnevno. Ove ugovore su potpisali čelnik Rosnefta Igor Sečin i ministar za prirodne resurse Kurdistanske regionalne vlade Ashti Hawramijuste, neposredno prije sastanka predsjednika Vladimira Putina i premijera iračkog Kurdistana Nechirvana Barzanija.

Prema tim ugovorima, ruska tvrtka će imati pristup jednoj od najperspektivnijih regija u globalnom energetskom tržištu, koja se trenutno razvija i ima depozite koji se procjenjuju na oko 45 milijardi barela nafte i 5,66 trilijuna kubnih metara plina, kako tvrdi Odjel za prirodne resurse Kurdistanske regionalne vlade, priopćio je Rosneft.

“Ovaj veliki ugovor nudi povoljne uvjete Rosneftu. Njime smo dobili pristup ogromnom plinovodu koji se proteže od Kurdistana do Turske, a ugovor je potpisan na dvadeset godina. Ovo je strateško ulaganje u jedno od najatraktivnijih strateški razvijenih regija svijeta. Ostali investitori, poput onih iz Sjedinjenih Država, također žele pristupiti. Kurdistan je vrlo obećavajuće područje u proizvodnji nafte i želi njenu diversifikaciju”, rekao je glasnogovornik Rosnefta, Mihail Leontijev.

Ova vijest je najnoviji primjer sve većeg utjecaja Rusije na Bliskom istoku, nakon intervencije u Siriji, ali ima i važne geopolitičke posljedice. Pojava Rosnefta koji sada kupuje kurdsku naftu i cjevovodima je šalje u rafinerije u Njemačku, zanimljiva je iz nekoliko razloga. Naime, kurdske vlasti u Erbilu sada ne ovise samo o jednom centru i manje su ovisne o Ankari i Washingtonu, koji još uvijek pokušavaju očuvati utjecaj na Bliskom istoku. S ruske strane je ovo svakako odličan potez, iako ostaje otvoreno pitanje hoće li središnje vlasti u Bagdadu ovaj ugovor smatrati za “izdaju” od strane Moskve. Međutim, Kremlj je i ranije imao naviku razgovarati sa središnjom državom i regijama, ako su autonomne, ne samo u Iraku. Jedan od analitičara je rekao kako Rusija očekuje podjelu Iraka na tri federalne regije, stoga neko vrijeme ima manju interakciju s Bagdadom.

No, ako bolje pogledamo situaciju u regiji, ovaj je potez logičan. Naime, naftovod od Iraku do Turske je nedavno bio meta napada PKK, samo dva dana nakon eksplozije iranskog plinovoda za koju je odgovoran ogranak PKK aktivan u sjeverozapadnom Iranu. Ako Ankara ne ublažiti križarski rat protiv Kurda, Turska će vjerojatno biti odsječena od svih izvora energije, osim onih iz Rusije. Plinovodi iz Irana, Iraka, pa čak i Azerbejdžana i Gruzije, prolaze kroz kurdska područja. U velikoj energetskoj igri, ovi neruski naftovodi i plinovodi su jedina nada za SAD da spriječe opskrbu Europe ruskim energentima.

Nema sumnje da najnoviji razvoj tursko-kurdskog sukoba vrlo pažljivo prate i Moskva i Washington. Međutim, tu su i Turci, koji uporno žele biti prisutni  na sjeveru Iraka, navodno kako bi trenirali iračke Kurde za borbu protiv terorizma.

Ali, što je zapravo traže turski vojnici u Iraku? U stvari, priča i nije tako apsurdna kao što zvuči. Prije svega treba napomenuti da je irački Kurdistan podijeljen između dvije nepomirljive frakcije. Na jedno strani je PUK Jalala Talabanija, povezan s Kurdistanskom radničkom partijom iz Turske i YPG snagama iz Sirije, a s druge strane je KDP Massouda Barzanija, koji ima dobre odnose s Ankarom, a ne tako davno i takozvanom “Islamskom državom”.

Potom imamo sporazum potpisan 4. studenoga tijekom posjeta ministra vanjskih poslova Turske Erbilu koji predviđa stvaranje stalne turske baze u području Mosula zbog navodne pomoći kurdskim Peshmerga snagama u borbi protiv militanata “kalifata”.

No, područje u kojoj se previđa podizanje baze se je mjestu kuda prolazi naftovod Kirkuk-Ceyhan, kojeg je PKK dignuo u zrak prošlog srpnja. Dakle, jasno je da turska baza mora osigurati naftu iz Kurdistana.

Tu su i više izvješća da je Izrael preko lokalnih mafijaških kurdskih i turskih skupina kupovao naftu s područja koje je držao ISIL, a Massoud Barzani se pretvarao da to ne primjećuje. Naravno, ovo nije, posebice s obzirom na međusobne ustupke. Osim toga, to je neznatna količina u odnosu na onu koja teče naftovodom Kirkuk-Ceyhan.

Stoga je logično da Turci žele osigurati svoj posao, čak i izgradnjom turske baze u tom području. Međutim, čini se da Rosneft želi prisvojiti cijelo to područje, što je samo jedna od bitaka u energetskom ratu koji u ovom trenutku bjesni svom snagom između Rusije i Sjedinjenih Država, stoga mnoge stvari koje se događaju na širokom prostranstvu Euroazije treba promatrati i u ovom kontekstu.

 

Vezani članak:
Berlin, Beč i EK se protive novim američkim sankcijama protiv Rusije