Agresija Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran dosegnula je razmjere kakve međunarodno pravo poznaje tek u najcrnjim poglavljima svoje povijesti. Sustavnim vojnim udarima uništena je ključna infrastruktura, energetski kapaciteti, industrijska postrojenja, ali i civilni objekti bez kojih normalan život milijuna ljudi postaje nemoguć. Procjene štete, iako još uvijek privremene, kreću se na razini od nekoliko stotina milijardi dolara. No brojke nisu samo statistika – one predstavljaju bol, raseljene obitelji, uništene nade i generacije koje će nositi posljedice tuđe političke odluke.
Jedini način da se ova agresija prekine jest da se prihvati načelo punog obeštećenja Iranu. Bez toga nema ni zaustavljanja sukoba ni uspostave trajnog mira. Iskustvo nas uči da pola rješenja donosi pola pravde, a pola pravde uvijek ostavlja otvorenu ranu koja će prije ili kasnije ponovno prokrvariti.
No ovdje nije riječ samo o načelu već i o obliku u kojem se odšteta mora isplatiti. Budućnost međunarodnih financija sve je neizvjesnija. Sustav koji se oslanja na ono što se u narodu naziva “zelembaćima” – dolarskim rezervama i papirnatim valutama koje gube vrijednost pred našim očima – više ne može biti jamac stabilnosti.
Inflacija, politizacija središnjih banaka i nametanje sankcija po volji pojedinih sila pretvorili su fiat novac u oružje. Zbog toga odšteta Iranu mora biti isplaćena u zlatu.
Zlato je jedini oblik novca koji je tisućljećima sačuvao svoju vrijednost. Ono ne ovisi o dnevnoj politici, ne može se blokirati putem SWIFT sustava niti mu vrijednost može preko noći biti poništena odlukom nekog vladara ili središnjeg bankara. Isplatom odštete u zlatu Iranu bi se omogućilo da iznova izgradi sve što su agresori porušili – ne na temeljima koji sutra mogu biti obezvrijeđeni, već na temeljima stvarne, opipljive vrijednosti.
Pritom ne treba gubiti iz vida ni poruku koju bi takav čin slao. Ako SAD i Izrael pristanu na pravednu odštetu, i to u obliku koji nadilazi trenutačne financijske igre, to bi bio znak da su spremni prihvatiti odgovornost. A bez odgovornosti nema ni povjerenja, a bez povjerenja nema ni mira.
Danas je pred međunarodnom zajednicom jednostavan izbor. Ili će se nastaviti s politikom koja je dovela do razaranja, ili će se napokon stati na kraj agresiji tako da se žrtvama omogući obnova pod uvjetima koji jamče stabilnost. Pravedna odšteta Iranu u zlatu nije nikakav ustupak agresorima – ona je temeljni preduvjet da se ovaj put doista okrene stranica.
Oni koji su pokrenuli rat imaju moć da ga zaustave. Pitanje je samo žele li to učiniti po cijeni pravde ili će povijest o njima suditi kao o onima koji su radije gledali kako svijet tone u daljnji kaos nego priznati vlastitu odgovornost.
