Irski premijer Micheál Martin ovih je dana izašao s tvrdnjom da nas očekuje najgori naftni šok u povijesti. Njegove riječi odzvanjale su europskim prijestolnicama poput mantre koja se ponavlja iz Brisela do Varšave. Teži je čak i od onoga iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada su se na njemačkim cestama uvodile nedjelje bez automobila i kada je cijeli zapadni svijet prvi put ozbiljno zastao pred činjenicom da je energetska ovisnost ranjivost.
No ono što zabrinjava više od same krize jest način na koji nam se ta kriza servira. Dok jedan za drugim europski dužnosnici izlaze s tmurnim prognozama i dok se u medijima nižu naslovi o strahu koji dolazi, u komentarima ispod tih istih članaka pojavljuje se nešto gotovo pa nadrealno. Umjesto rasprave o ratu na Bliskom istoku, umjesto pitanja o tome tko je zapravo naredio napad na Iran i zašto, botovi i unaprijed pripremljeni komentari govore o nečem sasvim drugom. Govore o zelenoj energiji.
To više nije slučajnost. To postaje obrazac.
Talijanski ministar obrane Guido Crosetto nedavno je priznao da ne spava zbog informacija koje posjeduje. Njegove su riječi bile iskrene, gotovo osobne. Rekao je da raspolaže saznanjima koja su zastrašujuća i da strahuje od onoga što dolazi u narednim tjednima. Njegova zabrinutost nije samo vojna. On jasno upozorava na gospodarske i društvene posljedice. Ipak, kada se zagrebe ispod površine, postavlja se pitanje zašto se ova kriza, koja bi po svim parametrima trebala biti pitanje sigurnosti i geopolitike, gotovo trenutno pretvara u priču o potrošnji, štednji i obnovljivim izvorima.
Organizirana akcija koja se ne naziva svojim imenom
Uzmimo na trenutak u obzir sve elemente. Irski premijer upozorava na inflaciju i poremećaje opskrbnih lanaca. Poljski premijer Donald Tusk najavljuje ograničenje cijena goriva. Mediji objavljuju fotografije političara iskrivljenih lica, namrgođenih, izmučenih, kao da su upravo izašli iz najcrnjih prognoza apokalipse. A ispod tih članaka, umjesto da građani postavljaju legitimna pitanja o tome tko stoji iza napada, zašto Europa nije imala nikakvu ulogu u donošenju odluka, kako to da nitko nije pitao Italiju ili Hrvatsku ili Njemačku za mišljenje prije nego što je svijet doveden na rub novog rata, botovi skandiraju jedno te isto. Zelena energija. Obnovljivi izvori. Oslobađanje od ovisnosti o nafti. Štednja.
To više ne djeluje kao spontana reakcija javnosti. To djeluje kao usklađena kampanja.
Kada se događa nešto ovako veliko, kada se svjetske sile odluče na vojnu akciju koja za posljedicu ima potencijalnu blokadu Hormuškog tjesnaca, logično je očekivati lavinu analiza o geopolitičkim interesima, o tome tko kontrolira naftne tokove, zašto se baš sada udarilo na Iran, kakve su to veze s Kinom i Rusijom. No umjesto toga, glavna poruka koja se plasira u javnost jest da moramo promijeniti način na koji trošimo energiju. Kao da je rat samo povod, a prava agenda nešto sasvim drugo.
Fotografije koje govore više od riječi
Medijska strategija koja se ovih dana koristi vrijedna je pažljivog promatranja. Fotografije političara koje se objavljuju nisu slučajne. Nisu neutralne. Na njima su lica izobličena, oči upale, izrazi lica graniče s očajem. To je vizualni jezik koji se koristi s jasnim ciljem. Gledatelj treba osjetiti strah. Gledatelj treba pomisliti da su oni koji upravljaju državom preplavljeni, nemoćni, da se suočavaju s nečim što nadilazi njihove moći.
A kada se strah učini stvarnim, kada građani povjeruju da je kriza tolika da ni lideri ne znaju što će, tada postaju spremni prihvatiti i ono što bi u normalnim okolnostima odbili. Tada su spremni na štednju. Tada su spremni na veće račune. Tada su spremni na ograničenja. Tada su spremni na transformaciju koja im se nameće pod krinkom nužnosti.
Irska vlada već najavljuje da će neprestano savjetovati o štednji energije i pozivati građane na racionalnu potrošnju. To zvuči razumno. To zvuči odgovorno. No postavlja se pitanje zašto se ista ta odgovornost ne traži od onih koji su pokrenuli rat, od onih koji su donijeli odluke bez da su pitali europske lidere, od onih koji sada preko medija prenose poruku da Europa mora platiti cijenu.
Cijena nafte kao sredstvo društvenog inženjeringa
Svi pišu o poskupljenju nafte. To je danas gotovo jedina tema koja se provlači kroz sve medijske prostore. Cijene rastu, navodno zbog blokade Hormuškog tjesnaca, navodno zbog američko-izraelskog napada na Iran, navodno zbog odgovora Teherana. No ono što se ne propituje jest koliko je ovaj rast stvaran, a koliko je proizvod spekulacija koje su unaprijed pripremljene.
Međunarodna agencija za energiju priopćila je da nedostaje jedanaest milijuna barela nafte dnevno. Fatih Birol, čelnik te agencije, izjavio je da je ovo najveća prijetnja energetskoj sigurnosti u povijesti čovječanstva. Usporedio je situaciju s krizama iz 1973. i 1979. godine i zaključio da je ovo gore od njih zajedno. Ta izjava dolazi iz institucije koja već godinama zagovara napuštanje fosilnih goriva. Institucije koje su desetljećima upozoravale na opasnosti ovisnosti o nafti sada dobivaju savršen trenutak da kažu. Govorili smo vam.
I tu dolazimo do srži problema.
Kada se kriza iskoristi da se potvrdi unaprijed pripremljena politika, tada više ne govorimo o upravljanju krizom. Govorimo o iskorištavanju krize.
Zelena agenda koja ne poznaje granice
Europska unija već godinama provodi politiku koja se naziva zelenom tranzicijom. Ta politika podrazumijeva postupno napuštanje fosilnih goriva, prelazak na obnovljive izvore energije, promjenu navika potrošača, ali i promjenu cjelokupnog gospodarskog modela. Ono što se u tim politikama često prešućuje jest cijena koju će platiti obični građani.
Prelazak na obnovljive izvore energije nije jeftin. Toplinske pumpe, solarni paneli, vjetroelektrane, sve to zahtijeva ogromna ulaganja. Ulaganja koja na kraju plaćaju potrošači kroz račune, kroz poreze, kroz namete. Uz to, sustavi obnovljivih izvora energije nisu stabilni. Ovise o vremenskim uvjetima, o dobu dana, o godišnjem dobu. Njihova nestabilnost zahtijeva dodatne investicije u skladištenje energije, u rezervne kapacitete, u mreže koje mogu podnijeti promjenjivo opterećenje.
Sve to košta. I sve to plaćaju oni koji nemaju utjecaja na donošenje odluka.
Sada, u trenutku kada je cijena nafte skočila zbog rata koji Europa nije odobrila niti ga je mogla spriječiti, pojavljuje se narativ da je jedini način da se Europa zaštiti od budućih šokova potpuno oslobađanje od fosilnih goriva. To zvuči logično. To zvuči dalekovidno. No ono što se ne kaže jest da će taj proces, umjesto da građane oslobodi, još dublje uroniti u dugove i smanjiti njihovu kupovnu moć.
Tko zapravo gubi, a tko dobiva
Kada se analizira bilo koja velika društvena promjena, uvijek je vrijedno postaviti pitanje tko ima koristi. U slučaju zelene tranzicije, korist neće imati obični građanin. Korist će imati velike korporacije koje se bave proizvodnjom opreme za obnovljive izvore energije. Korist će imati financijske institucije koje će financirati te projekte. Korist će imati političke elite koje će kroz krizu zadržati kontrolu nad resursima i nad društvom.
Običan čovjek, onaj koji svakodnevno puni automobil, grije stan, plaća račune, taj će čovjek platiti najveću cijenu. Njegova će kupovna moć pasti. Njegovi će se dugovi povećati. Njegova će se sloboda izbora smanjiti. Jer kada vam netko kaže da morate prijeći na nešto, htjeli to ili ne, to više nije izbor. To je naredba.
A naredbe se najlakše uvode u atmosferi straha.
Zato je toliko važno razumjeti što se ovih dana događa. Nije riječ samo o ratu na Bliskom istoku. Nije riječ samo o poskupljenju nafte. Riječ je o tome da se jedna geopolitička kriza koristi kao alat za provođenje unaprijed pripremljene politike koja nije dobila demokratski legitimitet u onoj mjeri u kojoj bi za ovako veliku transformaciju trebala.
Lekcije iz prošlosti koje se ne žele čuti
Kriza iz 1973. godine dovela je do toga da su zapadne zemlje počele ozbiljno razmišljati o energetskoj neovisnosti. No tada su se donosile drugačije odluke. Njemačka je uvela četiri nedjelje bez automobila, ali je istovremeno ulagala u nuklearnu energiju kao način da se oslobodi ovisnosti o nafti. Danas se nuklearna energija marginalizira, a umjesto nje promoviraju se skuplji i manje pouzdani izvori.
Ono što se dogodilo sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio je upozoravajući primjer kako vanjski šokovi mogu urušiti gospodarstva i smanjiti životni standard. I upravo se to danas ponavlja, ali s dodatnim slojem ideološke transformacije koja se prodaje pod krinkom zaštite okoliša.
Nitko ne tvrdi da je zelena energija loša po sebi. No način na koji se uvodi, brzina kojom se provodi, cijena koja se prebacuje na građane, sve to nosi sa sobom pitanje postoji li ovdje nešto više od puke brige za planet.
Što nam političari zapravo govore
Irski premijer kaže da nas čeka šok. Talijanski ministar kaže da ne spava. Europski dužnosnici nabrajaju mjere štednje. Mediji objavljuju fotografije izmučenih lica. Botovi ispod članaka ponavljaju mantru o zelenoj energiji. I sve to zajedno stvara sliku koja ima svoje uporište u stvarnosti. Rat se događa. Cijene rastu. Kriza je stvarna.
No pitanje koje svaki građanin mora postaviti nije samo što se događa, nego tko ima koristi od toga da se događa na ovaj način.
Jer povijest nas je naučila jedno. Kada političari i mainstream mediji unisono govore o strahu, kada svi ponavljaju iste fraze, kada se alternative ne spominju, kada se svaka sumnja označava kao teorija zavjere, tada je vrijeme da se zapitate tko piše scenarij.
Zaključak u kojem se ne vjeruje ni riječi
Na kraju ove analize, nakon svih argumenata, nakon svih sumnji, ostaje samo jedno pravilo koje se pokazalo točnim u previše navrata da bi se ignoriralo. Ako političari i mainstream mediji govore da je nešto istina, ako svi ponavljaju istu priču, ako se dopuštena samo jedna naracija, tada je gotovo sigurno da je istina negdje drugdje.
Ne treba vjerovati onima koji nam govore da će nam biti teško, a pritom ne preuzimaju odgovornost za odluke koje su dovele do teškoća. Ne treba vjerovati onima koji krizu koriste kao priliku za provođenje vlastitih politika. Ne treba vjerovati onima koji umjesto odgovora nude strah.
Rat na Bliskom istoku je stvaran. Poskupljenje nafte je stvarno. No sve što se oko toga gradi, sve što nam se servira kroz medije, sve što političari govore o štednji, o zelenoj energiji, o nužnosti promjena, to nije odgovor na krizu. To je plan koji se čekao svoj trenutak.
A taj trenutak je sada.
Htjeli to ili ne, željeli to ili ne, građani će biti prisiljeni na promjenu. Izgubit će kupovnu moć. Zadužit će se dublje nego ikad. Platit će cijenu za nešto što nisu birali i što nisu tražili. A kada se sve završi, oni koji su donosili odluke i dalje će sjediti na svojim foteljama, i dalje će imati utjecaj, i dalje će odlučivati o tuđim životima.
Zato je jedino mudro ne vjerovati ni riječi. Slušati, promatrati, analizirati. I donositi vlastite zaključke. Jer ono što nam se nudi nije istina. Ono što nam se nudi je verzija događaja koja nekome ide u prilog. A taj netko sigurno nije običan čovjek.
