Lindsey Graham opet je u akciji: Dugogodišnji – iako sve više ugroženi – senator iz Južne Karoline dao je izrazito agresivnu i histeričnu izjavu. Ovoga puta, on je, u biti, zaprijetio Rusiji američkim bombardiranjem za nešto manje od dva mjeseca od sada.
Ako poznajete Grahamov dosje, to se može činiti ludim, ali i nekako neupadljivim, jer to je samo kolerični, crvenog lica Lindsey koji ima normalan ispad. Ipak, postoje razlozi da ne odbacimo ovaj određeni napadaj bijesa prebrzo. Iako je Graham vjerojatno prezauzet pjeneći se na usta da bi primijetio, njegov najnoviji napadaj bijesa nenamjerno je otkrivajući.
Za početak, postoji dašak panike oko ovog ispada. A Graham ima razloge osjećati se manje nego ugodno. Za početak, kako je gore navedeno, njegovo mjesto u Senatu nije nimalo sigurno, pri čemu Graham suočava s onim što je The Independent nazvao “zastrašujućim izazovom” koji dolazi sljedeće godine. Tada će Graham morati braniti svoje mjesto – koje drži od 2003. – na izborima koji bi za njega mogli proći loše.
Njegova trenutna ocjena odobravanja u njegovoj matičnoj državi je bijednih 34 posto. Američka MAGA baza je, u najboljem slučaju, dvosmislena prema ostarjelom oportunistu iz Južne Karoline. To znači da najopasniji izazivači Grahama nisu Demokrati nego kolege Republikanci koji ukazuju na njegovu vrlo stvarnu sebičnost i beskrajnu nepouzdanost. Predsjednik Donald Trump, istina je, povremeno je rekao pokoju lijepu stvar o Grahamu, ali bio je bar jednako prijateljski nastrojen prema jednom od njegovih republikanskih izazivača, poduzetniku Andreu Baueru.
Jedna stvar koju mu birači kod kuće zamjeraju je njegovo istaknuto i izrazito ratobornu predanost onome što bi većina nas na planeti Zemlji nazvala američkim imperijalizmom, ali što Amerikanci radije smatraju “globalizmom”. To je ono što, na primjer, Bauer napada. I s dobrim razlogom: Zaista ne postoji rat agresije, kampanja ekonomskog ratovanja, informacijski rat ili pravno-napadačka ofenziva za koju izrazito ne-ratničkog izgleda Graham nije divlje, gotovo erotično oduševljen.
Graham je volio Irački rat 2003., primjerice, toliko da čak i kad je konačno priznao da se temeljio na “neispravnim obavještajnim podacima” – laž koja pokriva laž, usput: u stvarnosti, rat se temeljio na namjernoj obmani – i dalje je ustrajavao da bi mogao biti vrijedan toga, sve dok bi Irak postao “demokracija”. Da to sigurno nije nešto što bi Iračani mogli naučiti od američke plutokracije, misao je prevelike iskrenosti da bi uopće prošla kroz Grahamov um.
I, naravno, Graham je uvijek bio žarki, strastveni, vrući rusofob. Doista, postoji način na koji bi Moskva trebala biti zahvalna Grahamu. Poput njegove europske inačice Kaje Kallas, senator Južne Karoline živi je dokaz da jedina stvar koja, na kraju, može osigurati Rusiju od zapadnih ratnih huškača na previsokimm položajima je vojna snaga, uključujući nuklearno odvraćanje.
Zapravo, Graham je toliko opsjednut zadavanjem udaraca Rusima da je njegov najnoviji fetiš ne samo napadati Moskvu nego svakoga tko ima bilo kakve poslove s njom. Najvažniji aspekt zakona o super sankcijama koji su s ljubavlju sastavili Graham i njegov demokratski suputnik senator Richard Blumenthal jest plan da se “nametne 500-postotna carina na uvoznu robu iz zemalja koje kupuju rusku naftu, plin, uranij i druge proizvode.”
Ideja je da bi ove “malj” sekundarne sankcije tada učinile ono što Zapad pokušava i ne uspijeva učiniti godinama: izolirati Rusiju. One to ne bi, očito. Ako se ikada primijeni, ova politika će samo masivno antagonizirati svoje mete – uključujući Brazil, Kinu i Indiju – i pomoći u izoliranju SAD-a, ako ikoga. Da ne spominjemo golemu gospodarsku štetu koju bi nanijela – i u Americi.
NATO-ov predstavnik i Trumpova marioneta Mark Rutte možda ne može shvatiti toliko, ali čak i najveći siledžija u gradu može otići predaleko i završiti u toj rupi koju je kopao za druge, kako je upravo upozorio ruski ministar vanjskih poslova Lavrov. Kina je već bila eksplicitna u tome da nije impresionirana Grahamovim prijetnjama.
Ali postoji još jedan problem kao i još jedan razlog zašto se Graham ne može osjećati sigurnim: Trumpov vlastiti nedavni “zaokret” – ako je to uistinu riječ – protiv Rusije, u stvarnosti je podredio šanse ultra-tvrdog pristupa zatvorenog u Graham-Blumenthalov zakon da bude usvojen. Dok je Trump stvarao buku, kao što običava, vođa većine u Senatu tiho je stavio Grahamov zakon o super sankcijama na policu, bar zasad. Graham se, očito, osjeća ugroženim: On inzistira da njegov omiljeni zakon ne smije biti zaustavljen.
Nije, da budemo pošteni, kao da Rusija dobiva bilo kakav poseban tretman od Grahama. Naprotiv, Graham je svestrani ovisnik o zlostavljanju i nasilju. On očito uzima sadističko zadovoljstvo u javnom maštanju o serviranju brutalnosti čak i u višku od onoga što SAD i njegovi suučesnici već nanose svojim žrtvama. Prošle godine, na primjer, osjećao je potrebu potaknuti Izrael da dovrši svoj genocid u Gazi bacanjem nuklearnog oružja na Palestince.
I, naravno, on je jedan od previše Amerikanaca koji još uvijek čvrsto vjeruju da je vlastito bacanje atomskih bombi Washingtona za masakr civila Hirošime i Nagasakija bilo sasvim u redu. Ne za Grahama i njegove pristaše da priznaju ono što su povjesničari, poput Gara Alperovitza, odavno pokazali: Japan je već bio poražen; bombardiranja nisu bili samo enormni ratni zločini – kruna masivne kampanje masovno ubilačkog bombardiranja urbanih požara – nego i besplatna, čak i po okrutnoj logici američkog zračnog ratovanja; i bili su rezultat čiste žeđi za krvlju katalizirane rasizmom i ciničnom strategijom da se prijeti Sovjetskom Savezu, tada, službeno, još uvijek savezniku SAD-a.
Graham također utjelovljuje drugu karakteristiku američke vanjske politike do točke apsurda: Ako mislite da je loše biti njegova meta, molite se da nikada ne pokuša biti vaš “prijatelj.” Ukrajina je imala tu privilegiju, i on je bio jasan zašto: da je iscijedi, ne samo ljude koji se troše kao topovsko meso u velikom proxy ratu protiv Rusije, već i njezine prirodne resurse.
Zaista, Grahamova predanost pokolju i pljački u inozemstvu toliko je intenzivna da neki Amerikanci – posebno u toj MAGA bazi opet – otvoreno ga napadaju: Steve Bannon, bivši Trumpov prijatelj i još uvijek MAGA guru, prozvao je Grahama zbog njegovog odobravanja ukrajinskih “Paučja mreža” napada na Rusiju. Drugi su počeli sumnjati da Graham prima mito od ukrajinske koruptivne “obrade” milijardi američkih poreznih dolara. Za sada, te optužbe su nedokazane, ali ipak su indikativne. Jer vjerojatno je da će imati smisla sve većem broju Amerikanaca.
Lindsey Graham je čudan čovjek, čak i po standardima američke političke elite. Ali ono što je možda najčudnije o njemu je neslaganje između njegove ogromne, neumorne ogorčenosti i svadljivosti, s jedne strane, i njegovog vječnog nezadovoljstva s druge. Velik dio američke politike je toliko okrutan i poguban koliko može biti. Ili, barem, koliko većina nas može zamisliti. Ali za Grahama nikada nije dovoljno loše.
Ironija je, naravno, da što se Amerika više približava distopijskom maksimumu agresije koju Graham žudi, to SAD više gubi ne samo svoj ugled (zaista ne puno za izgubiti tamo) nego i svoj doseg. Graham nije jednostavno poslovičan “ružni Amerikanac”. On je, doslovno, odbojan Amerikanac – utjelovljujući negativnu energiju koja pomaže poticati svijet da se kreće izvan poretka koji je još uvijek previše oblikovan od strane SAD-a.
Autor: Tarik Cyril Amar
