Makedonski Institut za javno zdravstvo objavio je kako su u zemlji prvi put laboratorijski potvrđena dva slučaja majmunskih boginja. Iako je vijest prezentirana naizgled transparentno, primjetna je izostavljena jedna bitna činjenica: u službenom priopćenju ni u jednom trenutku nije objavljeno radi li se o heteroseksualnim ili homoseksualnim osobama. Upravo taj detalj, prema uzorcima dosadašnjih globalnih izvještaja, itekako može biti od ključnog značaja.
Podsjetimo, epidemija majmunskih boginja u zapadnim državama proširila se prvenstveno među muškarcima koji imaju spolne odnose s muškarcima (MSM). Podaci svjetskih zdravstvenih institucija (uključujući Svjetsku zdravstvenu organizaciju) jasno su ukazivali na načine širenja zaraze, a gotovo svaki službeni izvještaj iz drugih država, barem u inicijalnim tjednima epidemije, sadržavao je podatak o seksualnoj orijentaciji prvih oboljelih. Time se izravno podizala svijest u najrizičnijoj skupini, ali i omogućavalo preciznije usmjeravanje epidemioloških mjera.
Međutim, u slučaju prvih potvrđenih prijava u Makedoniji, javnost je ostala uskraćena za taj ključni detalj. U izvještaju Instituta navodi se kako je pacijentima preporučeno testiranje i na HIV, sifilis i herpes, što jasno upućuje na mogućnost da bi epidemiološke okolnosti mogle odgovarati poznatim globalnim obrascima širenja majmunskih boginja. Unatoč tome, svaka informacija o seksualnom ponašanju oboljelih izostavljena je bez objašnjenja.
Umjesto otvorenosti i precizne komunikacije prema javnosti, izabrano je potpunu orijentaciju sakriti iza proceduralnih birokratskih fraza o “epidemiološkoj anketi u tijeku”. Propust da se jasno komunicira s najrizičnijim skupinama – kao što je to ranije bilo u drugim zemljama – direktno utječe na mogućnost preventivnog djelovanja i podizanja opreza u populaciji kojoj je prijetnja realna. U ovakvim situacijama upravo transparentnost znači i spašavanje zdravlja, što bi trebala biti osnovna funkcija javnozdravstvenih institucija.
Nastavi li se ova praksa zataškavanja ili prešućivanja ključnih činjenica o epidemiološkoj situaciji, postoji realni rizik da će se mjere usmjeravati pogrešno, uz lažni osjećaj sigurnosti kod građana. Ne smije se zaboraviti da su upravo na temelju detaljnih analiza globalne zdravstvene institucije donijele preporuke o prevenciji i ranom otkrivanju bolesti, koje su bile najefikasnije u sredinama gdje je komunikacija bila iskrena, točna i neposredna.
Zataškavanje osnovnih epidemioloških podataka neće zaštititi nikoga, a mogao bi stvoriti dodatno nepovjerenje. Javnost ima pravo znati potpune informacije o situaciji, a dužnost zdravstvenih institucija je bez zadrške komunicirati sve relevantne aspekte zaraze – bez obzira na nečiju orijentaciju, predrasude ili političku osjetljivost. U ovom slučaju, radi se o javnom zdravlju, gdje polovična istina može imati vrlo ozbiljne posljedice.
