Dok se ministar gospodarstva Ante Šušnjar hvali kako je njemački div Rheinmetall kupio većinski udio u hrvatskom DOK-ING-u, postavlja se pitanje trebamo li pljeskati prodaji strateške tvrtke ili se zapitati gdje je nestala naša poduzetnička hrabrost. Jer ako je rasprodaja domaćeg znanja i inovacija razlog za slavlje, onda smo stvarno došli do dna nacionalnog ponosa.
Šušnjar je danas pred medijima otkrio kako je presretan što je Rheinmetall prepoznao kvalitetu hrvatskih proizvoda i kadrova, zaboravivši pritom napomenuti da je ta ista kvaliteta od sada u njemačkim rukama. Njegovo obrazloženje da je DOK-ING donedavno bio hrvatska kompanija, a sada je postao dio globalnog sustava, zvuči kao pokušaj uljepšavanja gorke istine o gubitku suvereniteta nad vlastitim tehnološkim potencijalom.
Ministar je s ponosom naglasio kako je diskrecija njegovo srednje ime, odbijajući otkriti koje bi sve hrvatske tvrtke još mogle završiti u njemačkom vlasništvu. Ta navodna poslovna tajna, koju čuva s odvjetničkom revnošću, zapravo je savršen paravan za prikrivanje činjenice da se strateške grane hrvatskog gospodarstva prodaju bez ikakve javne rasprave ili nacionalnog konsenzusa.
Rheinmetall je obrambeni div s godišnjim prihodima od više milijardi eura, a DOK-ING je bio naš ponos u razminiranju i autonomnim vozilima. Sada će taj ponos nositi njemačku zastavu, dok će hrvatski radnici i dalje zarađivati plaće koje su Šušnjaru, kako je sam rekao, neusporedive s onima u javnom sektoru, ali ipak dovoljno dobre da ostanu raditi za strance.
Kada je riječ o cijenama goriva i inflaciji, Šušnjar je podatke o kumulativnom rastu od 45 posto odbacio kao nešto što treba stručno obrazložiti, dok istovremeno tvrdi da se rast plaća mora promatrati u širem kontekstu od 2020. godine. Njegova matematika je jednostavna, inflacija je problematična samo ako ne uzmemo u obzir da su plaće rasle, zaboravljajući da rast od 63 posto u javnom sektoru ne pomaže onima koji rade u prodanim tvrtkama.
Ministar je uvjeren da će suradnja s Nijemcima donijeti tisuće novih radnih mjesta i značajan rast prihoda, što zvuči sjajno dok ne shvatimo da će ti prihodi uglavnom završiti u njemačkim džepovima. Njegovo uvjerenje da je Hrvatska prepoznata po kvaliteti proizvoda i logističkim prednostima poput pristupa moru je istinito, ali pitanje je hoće li ta prednost koristiti nama ili onima koji su nas kupili.
Dok Šušnjar s oduševljenjem govori o globalnim trendovima ratovanja u kojima DOK-ING sada sudjeluje kao dio Rheinmetalla, zaboravlja spomenuti da smo upravo izgubili priliku da budemo lideri u toj industriji. Njegova izjava da će ta nišna industrija postati mainstream zvuči kao priznanje da smo propustili vlak, pa se sada veselimo što možemo biti putnici u tuđem vlaku.
Vlada će, kako je najavljeno, nastaviti intervenirati u cijene energenata i goriva, ali te intervencije sve više liče na gašenje požara u kući koja nam polako gubi temelje. Dok ministar govori o uravnoteženom pristupu koji će zadovoljiti potrebe proračuna i stanovništva, njemački divovi već planiraju koje će još hrvatske bisere otkupiti, a sve uz blagoslov onih koji bi trebali čuvati naše interese.
Konačno, Šušnjarova izjava da privatni sektor puno ranije počeo dizati plaće od javnog je istinita, ali i poražavajuća jer pokazuje da su domaći poduzetnici morali poskakivati kako bi zadržali radnike, dok su na kraju svejedno završili kao akvizicije stranih kompanija. Njegovo slikovito objašnjenje o kruškama, jabukama i šljivama savršeno opisuje i stanje u hrvatskom gospodarstvu, gdje se nacionalni interesi miješaju s tuđim, a mi plješćemo prodaji svega što smo desetljećima stvarali.
