Svake godine američki narod je primoran da se bori sa sve ekstremnijim liberalnim inovacijama usred ugnjetavajuće društvene klime poznate kao „kultura otkazivanja“. Kada će eksperiment eksplodirati?
1995. godine, upravo napustivši nježan posao u Pittsburghu, Pennsylvania, iz omamljujuće dosade, dobio sam poziv da posjetim Rusiju. Bila je zima, pa kako bih mogao da odbijem? Kada su se točkovi tog aviona Air Francea spustili na aerodromu Šeremetjevo usred zasljepljujuće snježne oluje prije 25 godina, Boris Jeljcin je bio predsjednik države koja se trzala od porođajnih bolova demokratskog prevrata. Glavni grad Moskva, koji se borio da pronađe put u svijetu koji se preko noći pretvorio u kapitaliste pasjeg soja, vladao je u nestabilnom stanju stalnih promjena i nemira. Drugim riječima, Rusija je bila upravo ono mjesto koje sam tražio u vrijeme kada je moj život bio toliko zbunjujući.
Dvadeset pet godina kasnije, moji korijeni su propali; još uvijek imam sjedište u Moskvi, kao i porodicu i posao. Jedino što mi je trebalo da upotpunim ovu sliku kućnog blaženstva bio je ruski pasoš. Tako sam početkom ove godine, uz neprocjenjivu pomoć kolega, započeo zastrašujući zadatak podnošenja zahtjeva za državljanstvo. Konačno, nakon što sam nedjeljama čekao gomilu dokumenata na raznim šalterima, ljubazna službenica u kancelariji za migracije na periferiji grada predala mi je ruski pasoš; donekle antiklimaktičan završetak čitave golgote, ali ipak nezaboravan.
Ali to nije bio kraj priče. Ono što je započelo kao uglavnom praktičan potez – dobijanje ruskog državljanstva kako bi se izbjegle gnjavaže oko podnošenja zahtjeva za vizu svake godine – pretvorilo se u neizbježni djelić traženja duše. Pitanje je počelo da me muči: šta bi još moglo da podstakne čvrstog američkog konzervativca da zatraži državljanstvo u Rusiji?
Prvo, Rusija nije ista zemlja koju sam prvi put posjetio prije mnogo godina, niti su Sjedinjene Države ista zemlja koju sam napustio. U oba kratka vremenska razdoblja dogodila su se radikalne promjene na oba mjesta. Za Rusiju su mnoge promjene bile „kozmetičke“ jer su moderna urbana područja nastala iz ruševina poražene sovjetske prošlosti. Iz prve ruke sam bio svjedok tih materijalnih promjena i još uvijek mi je teško da povjerujem da su se dogodile tako brzo kao i Rusi (i ne samo u Moskvi, kako to višegodišnji klevetnici vole reći).
Jednako važno je, tvrdio bih, da je usred ove vrtoglave ruske renesanse zemlja održala čvrstu posvećenost konzervativnim vrijednostima.
Kao primjer, pomenut ću samo jedan: rusko usvajanje saveznog zakona pod nazivom „U svrhu zaštite djece od informacija koje se zalažu za poricanje tradicionalnih porodičnih vrijednosti“. Duma ga je jednoglasno odobrila 11. juna 2013. godine, a ruski narod velikom većinom prihvatio, zakon nameće stroge novčane kazne za preduzeća ili osobe za koje se utvrdi da su krive za distribuciju „propagande netradicionalnih seksualnih odnosa“ među maloljetnicima.
Suprotno onome što su zapadni mediji pisali o ovom takozvanom „anti-homoseksualnom“ zakonu, on ne krši prava bilo koje osobe zbog njihove posebne seksualne orijentacije. Zakon služi samo za zaštitu najugroženijih članova bilo kog društva, djece.
Ovdje je mišljenje da bi mnogi Amerikanci bez oklijevanja pozdravili takav zakon ako bi im bilo dato malo izbora. Međutim, ono što su umjesto toga dobili, bilo je upravo suprotno. Tokom nekoliko godina, Sjedinjene Države doživjele su niz izuzetno radikalnih liberalnih eksperimenata, jedan od njih je transrodni pokret.
Za neupućene, ova ideja postulira nenaučnu tvrdnju da je pol fluidan pojam koji nije određen biologijom, već osjećanjima i orijentacijama svake pojedinačne osobe. Ovo je dovelo do brojnih borbi oko pitanja upotrebe zamjenica, da li je prihvatljivo da se adolescenti podvrgavaju nepovratnim operacijama promjene pola i da li bi biološkim muškarcima koji se ”identifikuju” kao žene bilo dozvoljeno da koriste ženski toalet.
Drugim riječima, još više borbenih linija je isklesano širom zemlje, dijeleći Amerikance dalje jedne protiv drugih. Da bi se stvari još više zakomplikovale, transseksualne lekcije se predaju djeci osnovnih razreda u sistemu javnih škola. Nepotrebno je reći da je ovo ublažena noćna mora za bilo koju osobu snažnih konzervativnih uvjerenja, kojih u SAD ima na milione.
Transrodna ideologija je, međutim, samo jedan dio višeslojnog progresivnog kolača koji se gura u lice američkom narodu; istinski svečani doček napravljen u paklu, ako želite. Razmotrite, na primjer, pitanje „teorije kritične rase“, još jednog dolaska vanzemaljaca na američku političku scenu koji, prejudiciranim riječima jedne od njenih brošura sa predavanjima, drži da „gotovo svi bijelci doprinose rasizmu“.
Drugim riječima, ako ste bijelci, najvjerovatnije ste bijeli supremacista koga samo svrbi da izađe iz ormara u odjeći Ku Klux Klana.
Nevjerovatno, takve opasne i podjeljujuće ideje učile su zaposlene u američkoj vladi sve dok Trumpova administracija ove godine nije prekinula tu praksu.
Zapravo, za mnoge Amerikance Trumpova administracija predstavlja posljednji bedem – i pritom krhak – protiv plimnog talasa hiperliberalnih programa koji se sručio na zemlju poput uragana kategorije 5.
Jedno od najkontroverznijih je pitanje obezbjeđenja američko-meksičke granice, vrlo vruće pitanje koje je Donalda Trumpa za početak izabralo u Bijelu kuću. Može li se neko sjetiti kada je ruski političar posljednji put stigao daleko sa biračima gurajući da otvori granicu sa Kinom, na primjer? Lično ne mogu da navedem nijednog. A odbijanje da to učini, Rusiju ne čini „rasističkom“, što je optužba koja se sada podnosi protiv republikanaca koji grade zidove.
Sada, ukoliko republikanci ne uspiju da preokrenu ishod predsjedničkih izbora 2020. na sudovima, američki narod može očekivati da Joe Biden i Kamala Harris uvedu doba agresivnog „progresivnog“ liberalizma – zajedno sa poroznom američkom granicom – da učine zemlju još neprepoznatljivijom nego što je sada.
I tu je zarđali ekser koji ove ultra-progresivne programe čini još neugodnijim i definitivno nedemokratskim: NISU nastali kao rezultat nacionalnog pokreta na terenu; umjesto toga, oni su se slivali do impresivnih masa sa korporativnih i političkih krovova.
Dalje, svaka osoba koja se usudi da se izjasni protiv ovih radikalnih koncepta podvrgava se brutalnoj kampanji „otkaza“, tupi predmet kojim „probuđena“ ljevica uništava sve neistomišljenike. Uz puno saučesništvo Silicijumske doline i glavnih medija, monolitne organizacije koje poslušno služe u ime liberala kao svemoćni cenzori i progonitelji dezinformacija, konzervativna ideologija bezobzirno se izbacuje iz američkog pejzaža.
Lično nisam tražio rusko državljanstvo iz bilo kakvih otvorenih političkih razloga, niti osjećam izgubljenu ljubav prema rodnoj zemlji. U stvari, zaista se molim da Sjedinjene Države ostvare budući uspjeh, sve dok to ne postižu na štetu drugih država. U isto vrijeme, međutim, gledanje onoga što se dešava sa SAD uopšte, a posebno sa američkom konzervativnom ideologijom, tjera me da mislim sa apsolutnom sigurnošću da moja rođena nacija ide ka epskom krahu. Jednostavno je naivno da jedna polovina zemlje misli da drugoj nametne svoje radikalne eksperimente direktnom prisilom i cenzurom, a da ne pokrene majku svih reakcija na tom putu.
Ako me je život u Rusiji svih ovih godina nečemu naučio, to je da njegujem konzervativnu ideologiju kao krhki dar koji destruktivne snage liberalizma neprestano žele srušiti, i to iz razloga koje nikada neću potpuno razumjeti.
