U posljednje vrijeme često razmišljam o tome kako bih mogao pomoći našem napaćenom narodu? Šta trebamo učiniti da jednom i mi dođemo na zelenu granu? I sjetio sam se!
Mi smo poznati u svijetu po tome što smo u govoru često primitivni prije svega zbog prečeste upotrebe nekih vulgarnih riječi. Jedna od njih je posebno česta, a to je… Ma znate, ona nepristojna, odnosi se na jedan dio muškog tijela, a stalno nam je u ustima! Dakle, ta riječ u tom obliku nam vječito stvara probleme, ružnu stvara sliku o nama kao primitivcima, i na bilo kakvom razgovoru, na primjer o poslu, mi smo već inferiorni. Svi drugi će dobiti posao prije nego mi. O drugima će misliti da su pristojni i pametni, a o nama da smo primitivni i glupi.
E, zato bih ja tu riječ zamijenio nekom lijepom, pristojnom riječju. Nekom koja bi izazvala simpatije i od nas od gubitnika napravila pobjednika. Od nekoga koga su izbjegavali, stvorila nekoga koga svi žele u svojoj blizini. Riječju koja bi bila simbol i muškosti, i pristojnosti, i snage i ljepote… Ma, sve lijepo da bude u njoj sadržano! Samo, gdje naći takvu riječ? Eto, ja sam je našao – Sebastijan! I pisao bih je velikim slovom, da bude još značajnija. Eh, kako bi nas ta promjena upristojila! Sve bi drukčije izgledalo.
Zamislite samo kako bi lijepo i pristojno izgledao naslov u novinama: Vesna Pusić primila Sebastijana!? A ne tamo, primila nekog… Ili kako bi bio divan naslov: Kolinda otišla do Sebastijana? Kad predsjednika Vučića, na primjer, pitaju šta radi, on bi mogao fino reći da svira Sebastijanu. I sve bi to bilo tako pristojno, uglađeno, diplomatski, da nam se niko ne bi podsmijevao.
Razmišljam samo šta smo sve mogli do sada izbjeći da smo se ranije sjetili ove spasonosne promjene. Eto, nekada je jadni Vuk Karadžić, kad je napisao Rječnik, imao problema što je i tu nepristojnu riječ ubacio u ovu važnu knjigu. Jedna uvažena gospođa mu je zamjerila što je to učinio i napala ga javno, a on se, siromah, morao braniti. Ali joj nije mogao reći: „Pa dobro, gospođo, gdje ste se, od deset hiljada riječi uhvatili baš za Sebastijana!“, nego je opet morao upotrijebiti tu vulgarnu riječ i izazvati nove podsmijehe i omalovažavanja. A da mu je pri ruci bio Sebastijan? Mislim, ta riječ da mu je bila pri ruci? Ta dama ne bi ni imala primjedbi niti bi se Vuk morao ponovo crvenjeti.
I tako, svuda bismo mogli koristiti ovu pristojnu riječ i izbjeći mnoge probleme. Tad bi se, recimo, na bosanskom jeziku riječ „neću“ izgovarala kao „hoću Sebastijana“, umjesto – znate već kako se to govori sada. Ljude bi tada za sve bolio Sebastijan, ne bi išli bez Sebastijana u svatove, a mudra izreka bi glasila: Dobar Sebastijan – mir u kući. Jednostavno, sve bi bilo na svom mjestu.
Dakle, ja naš spas i našu budućnost, s obzirom na sve okolnosti, vidim u Sebastijanu. U toj riječi, mislim. A na vama je, dragi čitatelji, da izaberete hoćete li prihvatiti moju ideju ili ćete me poslati do Sebastijana!?
