Ovih dana sam se vratio ponovo svojoj „prvoj ljubavi“, pisanju dječjih pjesama. Ne znam zbog čega, ali osjetio sam da mi to nedostaje.
A ja kad pišem pjesme za djecu, uglavnom pišem šaljive stihove, ili one koji govore o lijepim stvarima, o dobroti. Želim djeci dati još vremena da uživaju, da se raduju, jer smatram da će za ružne stvari imati sasvim dovoljno vremena kasnije, kad porastu.
Znam, mač je to s dvije oštrice. S jedne strane ih čuvam, a s druge možda pravim od njih mekušce, one koji će biti manje spremni kad se nađu oči u oči s negativnim pojavama. Zato i ja, mada nerado, nekada popustim pa napišem poneku pjesmu za djecu koja se ne završava sretno, tek da im najavim mogućnost da se događaju i ružne stvari u životu. I eto, danas mi je došlo da napišem jednu upravo takvu pjesmu. A kad nešto napišem, pošto mi je supruga gotovo uvijek pri ruci, obično njoj prvoj i pročitam napisano. Dok joj čitam pjesmu, povremeno joj pratim izraz lica i vidim kako i ona postaje dijete dok sluša, što meni posebno prija. I dok sam ovu pjesmu čitao, vidio sam kako joj je osmijeh na licu sve širi i kako je sve spremnija da pohvali moj trud.
Ali kraj pjesme je bio neočekivan, netipičan za mene. Nije bio sretan. Njen izraz lica se odjednom pretvorio u suprotnost onoga od prije samo dvije sekunde. Naglo se namrštila i samo mi odbrusila: „Baš si seronja!“ I tako, sad zbog mira u kući bih trebao sakriti ili izbrisati ovu pjesmu. Ipak, prije nego što donesem konačnu odluku, evo je i vama pa sami prosudite jesam li zaslužio „kompliment“ koji mi je uputila supruga?
OPUŠTENI ŽABAC
Na listu lopoča
žabac baš uživa.
Leži, dok kraj njega
par ribica pliva.Tu je voda čista,
nad glavom mu cvijet,
iznad njega nebo,
Sunce, ptice let.On samo leškari,
sve mu tako prija,
a ne vidi da mu
primiče se – zmija!
P. S. Kad sam pročitao ovaj tekst supruzi prije nego što ću ga poslati u redakciju, samo je ponovila naslov teksta.
