NajčitanijeShop

Nezavisno vijeće u Nizozemskoj poručilo je vladi da bi se trebalo ispričati zbog nizozemske uloge u transatlantskoj trgovini robovima. Ali kakve bi implikacije imale da jest, i što je sa svim ostalim narodima koji su uključeni u trgovinu robovima?

Nizozemski premijer Mark Rutte osnovao je prošle godine neovisno vijeće – nakon smrti Georgea Floyda i pod pritiskom kampanje Crni život vrijede – kako bi ispitalo ulogu koju je Nizozemska igrala u trgovini robljem.

Nakon objavljivanja izvješća 1. srpnja, predsjedateljica vijeća Dagmar Oudshoorn rekla je: “Povijest se ne može vratiti. Međutim, moguće je iznijeti namjeru da se ova povijesna nepravda … čije se loše posljedice osjećaju i danas ispravi koliko je to moguće, kako bi to postalo polazna točka politike.”

Istog je dana gradonačelnica Amsterdama Femke Halsema rekla: “U ime grada upućujem ispriku zbog aktivnog sudjelovanja gradskog vijeća Amsterdama u komercijalnom sustavu kolonijalnog ropstva i globalne trgovine ljudi svedenog na ropstvo”.

Amsterdamski bankari i trgovci bili su ključni za trgovinu robljem u nizozemskim kolonijama kao što su Surinam, Curacao i Aruba.

Ali gospodin Rutte rekao je da se njegova vlada neće ispričati za ropstvo, jer nije želio podijeliti javno mnijenje donoseći presude o nizozemskoj povijesti.

Nizozemska zapadno-indijska tvrtka upravljala je lancem tvrđava u današnjoj Gani i otpremila oko 500.000 afričkih robova na Karibe i u Brazil. Nizozemska je 1863. zabranila ropstvo u svim svojim prekomorskim kolonijama, uključujući Surinam.

Ali što je s ostalim narodima koji su uključeni u ropstvo?

Velika Britanija

Britansko carstvo – ili Engleska kakva je bila do 1707. – nije izumilo ropstvo, ali je bilo odgovorno za njegovo pretvaranje u golemu industriju koja stvara bogatstvo.

Od sredine 17. stoljeća do ukidanja trgovine robovima 1807. godine, engleski su brodovi izvozili željeznu robu, oružje, platno i druge proizvedene proizvode poput staklenih kuglica u Afriku, gdje bi ih koristili za kupnju robova od lokalnih afričkih poglavara.

Robove bi zatim stavili u lance i prevezli preko Atlantika na Karibe ili u južne države onoga što će postati Sjedinjene Države, gdje bi oni koji su preživjeli bili stavljeni na posao na plantažama šećera, duhana ili pamuka. Zatim bi se usjevi istim brodovima vraćali u Britaniju i nastavila bi se trokutasta trgovina.

Trgovci i bankari u Bristolu, Liverpoolu i Londonu igrali su vodeću ulogu u trgovini robovima, ali monarhija, vlada i crkva imali su od toga financijske koristi, nisu takve postupke smatrali neetičnima, dok neovisni zastupnik William Wilberforce nije krenuo u kampanju za okončanje.

Posljednjih godina Engleska banka i Engleska crkva ispričale su se zbog uloge koju su odigrale u trgovini robljem, a u gradovima poput Bristola vodilo se mnogo rasprava o preimenovanju mjesta i uklanjanju kipova trgovaca robovima poput Edwarda Colstona, koji su također bili i filantropi.

U lipnju prošle godine londonsko se tržište osiguranja Lloyd’s ispričalo zbog svoje “sramotne” uloge u financiranju trgovine robljem i obećalo financirati prilike za posao crnaca.

2007. godine, tadašnji premijer Tony Blair rekao je tijekom posjeta Gani: “Rekao sam da nam je žao i ponavljam to opet … Važno je sjetiti se onoga što se dogodilo u prošlosti, osuditi to i reći zašto je to bilo potpuno neprihvatljivo”.

No, Hilary Beckles, predsjednica Komisije za reparacije koju su osnovali Jamajka i nekoliko drugih karipskih zemalja, rekla je Reutersu: “Nije dovoljno reći žao mi je. Ne tražimo ništa tako siromašno kao što je dijeljenje čekova ljudima na ulicama. Problem s novcem je sekundaran, ali u ovom slučaju moralno izvršavanje dužnosti zahtijeva da u tržišnom gospodarstvu doprinesete razvoju”.

Španjolska

Španjolska snosi tešku odgovornost za trgovinu robljem, jer je španjolska monarhija financirala ekspediciju Kristofora Kolumba 1492. godine, a zatim je ubrzo nakon toga poslala flotu konkvistadora da slome Aztečko carstvo i carstvo Inka i podjarme domorodački narod iz Meksika u Peru i iz Kube u Argentinu.

Španjolci su prvi doveli robove na Jamajku – koju je Engleska osvojila 1655. godine i pretvorila se u uspješno robovlasničko gospodarstvo, a iskorištavali su i poljoprivredno bogatstvo Venezuele i Kolumbije koristeći afričke robove.

Kada je Simon Bolivar – koji je i sam bio vlasnik robova – oslobodio Venezuelu i Kolumbiju 1820-ih, nije uspio nagovoriti lokalne vlasnike plantaža na oslobađanje svojih robova a ropstvo je ukinuto tek 1852. godine.

Ropstvo se nastavilo u španjolskoj koloniji Kubi do 1886. godine, samo 10 godina prije nego što su SAD zbacile Španjolce i započeli svoje razdoblje neokolonijalne vladavine.

Španjolska se vlada nikada nije formalno ispričala zbog robovanja milijunima ljudi u Latinskoj Americi ili zbog zločina koji su počinili konkvistadori, koji su često robovali autohtonim ljudima koji su odbijali prijeći na kršćanstvo.

Najbliže se to dogodilo 2001. godine kada je tadašnji ministar rada i socijalne politike Juan Carlos Aparicio rekao: “Duboko žalimo zbog nepravdi iz prošlosti”.

Francuska

Tijekom 18. stoljeća Francuska se natjecala s Britanijom, Portugalom i Španjolskom kad je trebalo graditi carstva i dominirati trgovinom, a nije se sramila ni uključiti u trgovinu robovima.

Francuska je odvela gotovo 1,4 milijuna afričkih robova na Karibe kako bi radili na plantažama u Gvajani, Martiniku, Guadeloupeu i zapadnoj polovici otoka Saint Domingue – danas poznatom kao Haiti – koji će postati glavni izvoznik šećera i dragulj u Francuskom carstvu.

Kad je Toussaint L’Ouverture poveo uspješnu pobunu robova na Haitiju, Napoleon Bonaparte bio je toliko uvrijeđen da je naredio povratak otoka i ponovno ropstvo. Ali kampanja je bila krvavi neuspjeh i Haiti je postao prva crnačka republika i ukinula ropstvo 1805. godine.

Francuska je konačno ukinula ropstvo u svojim kolonijama 1848. godine.

2006. godine tadašnji predsjednik Jacques Chirac nadzirao je ceremoniju kojom se obilježavala “neizbrisiva mrlja” ropstva u francuskoj povijesti, ali Francuska se nikada nije formalno ispričala.

Portugal

Portugal je bila jedna od prvih zemalja koja je potencijal za zaradu vidjela u ropstvu.

Samo 12 mjeseci nakon što je Kolumbo otkrio Ameriku, portugalski je kralj okupirao današnji Brazil, što je bilo potvrđeno i papinskom bulom, a zatim i Tordesillaskim ugovorom.

Do 16. stoljeća Portugal je, stvarajući plantaže robova na Madeiri i São Toméu, uveo trgovinu robovima u Brazil i počeo dovoditi stotine tisuća robova iz današnje Angole, Mozambika i Demokratske Republike Kongo, radi rezanja šećerne trske na “engenhose” u Brazilu.

Brazil se osamostalio od Portugala 1822. godine, ali gospodarstvo je izgrađeno na ropstvu i ukinuto je tek 1888. godine. Procjenjuje se da je iz Afrike u Brazil između 1501. i 1866. dovedeno oko pet milijuna robova.

Portugal se nikada formalno nije ispričao zbog svoje uloge u trgovini robljem, ali 2017. predsjednik Marcelo Rebelo de Sousa posjetio je Senegal i rekao da prepoznaje “nepravdu ropstva”.

Sjedinjene Američke Države

Južne države – Georgia, Alabama, Mississippi, Louisiana, Virginia te Sjeverna i Južna Karolina – naslijedile su ropstvo nakon što su SAD krajem 18. stoljeća odbacile okove britanske kontrole.

Postoji čak i teorija da je Rat za neovisnost započeo jer su se američki vlasnici robova bojali da će Britansko carstvo uskoro završiti trgovinu robovima.

Ropstvo je ostalo dio američke ekonomije, posebno na jugu, sve do 1860-ih, kada je Građanski rat podijelio zemlju. Abraham Lincoln konačno je oslobodio robove i pobijedio Konfederaciju 1865. godine.

U srpnju 2008. američki Zastupnički dom donio je rezoluciju u kojoj se ispričava zbog ropstva i zakona Jim Crow, koji je diskriminirao crnce desetljećima nakon ukidanja ropstva.

Devet američkih država također se službeno ispričalo za korištenje Afrikanaca i njihovih potomaka kao robove.

Afričke zemlje

Vjerojatno je politički najneugodnija tema krivnja i odgovornost različitih afričkih nacija ili njihovih predaka u pogledu ropstva i porobljavanja njihovih sunarodnjaka.

Toyin Falola, nigerijski profesor afričkih studija na Sveučilištu u Teksasu, rekao je za The Wall Street Journal 2019. godine: “Organizacija trgovine robljem bila je strukturirana tako da Europljani ostanu uz obalne crte, oslanjajući se na afričke posrednike i trgovce robovima. Europljani nisu mogli ući u unutrašnjost kako bi sami došli po robove.”

Autor članka, Adaobi Tricia Nwaubani, napisala je o svom pradjedu, poglavaru plemena Igbo u istočnoj Nigeriji, koji je prodao robove u 19. stoljeću. Robovi su uglavnom poticali iz unutrašnjosti, dok su robovi bili iz plemena poput Igba živjeli uz obalu zapadne Afrike.