Čak i oni koji ne vole pjesme, sjećaju se bar poneke koju su naučili u djetinjstvu i koju neće zaboraviti cijeloga života. Možda to i nije najbolja pjesma koju su čuli, ali im je u tom vremenu bila dostupna i usvojili su je trajno, kao nego blago koje čuvaju, ni sami ne zanjući zašto.
Pričajući o tome s kolegicom Annom iz Slovačke, ona mi je rekla kako se ona i sada sjeća svojih prvih pjesmica koje je učila i kako joj one i danas zvuče veličanstveno. Ubrzo mi je donijela i jednu knjigu za djecu koju je imala u lektiri u osnovnoj školi, a ja sam se odlučio, uz njenu pomoć oko riječi koje nisam razumio, prevesti neke od tih pjesama, i na kraju sam preveo cijelu knjigu. No, taj mi prijevod tako stoji već desetak godina, a da ništa nisam uradio s njim.
Danas sam se vidio s jednom drugom Slovakinjom i sjetio se svojih prijevoda te odlučio zaviriti u kompjutor. Učinilo mi se da bi bilo zanimljivo da naši čitatelji, ako to žele, vide kakve pjesmice u školama uče djeca u Slovačkoj. Uzeo sam prvu, po kojoj cijela knjiga i nosi naslov, a mene po nečemu podsjeća na Pačiju školu, koju smo mi nekada učili.
DO ŠKOLE
Ljudmila Podjavorinska
Pozivaju na sve strane,
sa svih strana mališane,
voljeli to ili ne,
da započnu učenje.
I već sutra u zoru
pošla djeca u školu!
Svuda, ljudi, žurilo se,
na sva zvona zvonilo se!
Što je zdravih nogu bilo,
u školu se uputilo,
u školi se svi skupili
kako glupi ne bi bili.
A mamice kako znaše
svoju djecu pripremaše:
Češlja krava telence,
češlja svoje djetence,
prase se umivalo,
a ždrijebe češljalo,
samo koza malena
sva je razbarušena.
Idu tako par i par,
pod pazuhom svim bukvar:
zečić i prasence,
tele i ždrebence,
ovčica sa kozicom,
a psić ide s mačkicom.
I važan ko niko živ,
još magarčić jedan siv.
Kad su došli do škole,
pripreme su počele.
Svraka jedna, kreštalica,
bila je učiteljica.
Učiti su đaci htjeli,
na ogradu svi su sjeli.
Ali znamo ove đake,
ne bjehu to ptice lake:
preteški su oni bili,
pa ogradu polomili
i našli se na gomili,
a onda su svi se potom
nasmijali baš grohotom.
Kada se sve stišalo,
učenje je počelo.
Tad je svraka zakreštala,
„a-b-c-d“ predavala,
abecedu i račun
predavala sat im pun.
Ali đaci prave greške,
glave su im tvrde, teške,
ne slušaju ono što je,
nego svako tjera svoje:
Tele „mu“
i „hu-hu-hu“,
ovčica „be“,
kozica „me“,
mačkica „miav-miav-miav“,
a psić „av-av-av“,
ždrijebe „hi-hi-hi“,
magarčić „ia-ia-ia
ia…“
a smije se svemu zečić,
smijući se vrti repić.
Svraka nije prestajala,
kreštala je i kreštala,
abecedu i račun
predavala još sat pun.
Učila je neprestance
ove male tvrdoglavce!
Ali oni sve po svom
govore na satu tom:
Kozica „me“,
ovčica „be“,
tele „mu“
i „hu-hu-hu“,
mačka „miav“
a psić „av“,
ždrijebe „hi-hi-hi“,
prase „kvik-kvik-kvik“,
a magarčić uz njih tik:
„I-a – i-a –
i-a…“
