Wendy Sherman misli da je njezin cilj u razgovorima s ruskim dužnosnicima koji počinju u ponedjeljak da im drži predavanje o cijeni oholosti. Umjesto toga, ona je spremna povesti SAD, NATO i Europu putem propasti, upozorava Scott Ritter.
Ako je ikada kritični diplomatski pregovor bio osuđen na propast od samog početka, to su rasprave između SAD-a i Rusije oko Ukrajine i ruskih sigurnosnih jamstava.
Dvije strane se ne mogu složiti ni oko dnevnog reda.
Iz ruske perspektive, situacija je jasna: „Ruska strana došla je ovamo [u Ženevu] s jasnim stavom koji sadrži niz elemenata koji su, po mom mišljenju, razumljivi i koji su tako jasno formulirani – uključujući i na visokoj razini — da odstupanje od naših pristupa jednostavno nije moguće”, rekao je novinarima zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov nakon večere prije sastanka u nedjelju koju je organizirala zamjenica američkog državnog tajnika Wendy Sherman, koja predvodi američko izaslanstvo.
Rjabkov je početkom prosinca upućivao zahtjeve ruskog predsjednika Vladimira Putina američkom predsjedniku Joeu Bidenu u vezi s ruskim sigurnosnim jamstvima, koje je Moskva potom detaljno iznijela u obliku dva nacrta ugovora, jedan rusko-američki. sigurnosni sporazum, a drugi sigurnosni sporazum između Rusije i NATO-a.
Potonji bi zabranio Ukrajini pridruživanje NATO-u i isključio bi bilo kakvo širenje transatlantskog vojnog saveza na istok. Tada je Ryabkov kratko napomenuo da bi SAD trebale odmah početi rješavati predložene nacrte s ciljem da nešto finaliziraju kada se dvije strane sastanu. Sada, s početkom sastanka u ponedjeljak, ne izgleda kao da su SAD učinile nešto takvo.
“Razgovori će biti teški”, rekao je Rjabkov novinarima nakon sastanka na večeri. “Ne mogu biti laki. Bit će poslovni. Mislim da sutra nećemo gubiti vrijeme.” Na pitanje je li Rusija spremna na kompromis, Rjabkov je kratko odgovorio: “Amerikanci bi se trebali pripremiti za postizanje kompromisa.”
Čini se da je sve što je SAD bio spreman učiniti jest podsjetiti Rusiju na takozvane “ozbiljne posljedice” ako Rusija napadne Ukrajinu, nešto čega se SAD i NATO plaše da je neizbježno, s obzirom na opseg i razmjere nedavnih ruskih vojnih vježbi u regiji koja uključuje desetke tisuća vojnika. Ovu prijetnju Biden je uputio Putinu u nekoliko navrata, uključujući telefonski poziv koji je Putin pokrenuo prošli tjedan kako bi pomogao u okvirima nadolazećih razgovora.
Ipak, uoči sastanka Ryabkov-Sherman, američki državni tajnik Tony Blinken jednostavno je ponovio te prijetnje, izjavivši da će se Rusija suočiti s “masovnim posljedicama” ako napadne Ukrajinu.
“Jasno je da smo mu ponudili dva puta naprijed”, rekao je Blinken govoreći o Putinu. “Jedan je kroz diplomaciju i dijalog; drugi je kroz odvraćanje i velike posljedice za Rusiju ako obnovi agresiju na Ukrajinu. I upravo ćemo testirati prijedlog kojim putem predsjednik Putin želi krenuti ovog tjedna.”
Lekcije iz povijesti
Kao da su i Biden i Blinken gluhi, nijemi i slijepi kada je u pitanju čitanje Rusije.
Rjabkov je aludirao na činjenicu koju su Rusi već razjasnili; neće biti kompromisa kada su u pitanju legitimni interesi nacionalne sigurnosti Rusije. A ako SAD ne mogu razumjeti kako akumulaciju vojne moći obuhvaćene u vojnom savezu koji Rusiju gleda kao jedinstvenu, egzistencijalnu prijetnju sigurnosti svojih članica Rusija vidi kao prijeteću, onda nema razumijevanja kako događaji od 22. lipnja, 1941. oblikovali su današnju rusku psihu, zašto Rusija više nikada neće dopustiti da se dogodi takva situacija i zašto su pregovori osuđeni na propast prije nego što počnu.
Što se tiče američkih prijetnji, Rusija je dala svoj odgovor, svaki pokušaj sankcioniranja Rusije rezultirao bi, kako je Putin rekao Bidenu prošlog mjeseca, “potpunim prekidom odnosa” između Rusije i onih zemalja koje pokušavaju uvesti sankcije. Ne treba biti student povijesti da bi shvatio da sljedeći logičan korak nakon “potpunog raskida odnosa” između dviju strana koje su u zavadi oko pitanja koja se odnose na egzistencijalne prijetnje nacionalnoj sigurnosti jedne ili obje nije mirno obnavljanje odnosa, nego rat.
U Moskvi se ne događa nikakvo pretvaranje i paradiranje uz fanfare, već hladna, tvrda izjava činjenica: ignorirajte zahtjeve Rusije na vlastitu odgovornost. Čini se da SAD vjeruje da je najgori scenarij onaj u kojem Rusija napadne Ukrajinu, samo da bi uvenula pod stalnim pritiskom ekonomskih sankcija i vojnih prijetnji.
Najgori scenarij za Rusiju je onaj u kojem se upušta u oružani sukob s NATO-om.
Općenito govoreći, pobijedit će ona strana koja je najspremnija za stvarnost oružanog sukoba.
Rusija se za tu mogućnost pripremala više od godinu dana. Više puta je pokazala sposobnost brzog mobiliziranja više od 100.000 borbeno spremnih snaga u kratkom roku. NATO je pokazao sposobnost mobiliziranja 30.000 nakon šest do devet mjeseci opsežnih priprema.
Obličje rata
Kako bi izgledao sukob Rusije i NATO-a? Ukratko, ne kao ništa za što se NATO pripremio. Vrijeme je prijatelj NATO-a u svakom takvom sukobu; vrijeme je da se dopusti sankcijama da oslabe rusko gospodarstvo i vrijeme da se dopusti NATO-u da izgradi dovoljnu vojnu moć kako bi mogao biti u skladu s konvencionalnom vojnom snagom Rusije.
Rusija to zna i kao takav, svaki ruski potez bit će osmišljen tako da bude i brz i odlučan.
Prije svega, ako dođe do toga, kada Rusija odluči krenuti na Ukrajinu, učinit će to s planom djelovanja koji je dobro osmišljen i kojemu su dodijeljena dovoljna sredstva za njegov uspješan završetak. Rusija se neće uplesti u vojnu nesreću u Ukrajini koja ima potencijal da se odugovlači, poput američkog iskustva u Afganistanu i Iraku. Rusija je proučavala raniju američku vojnu kampanju – operaciju Pustinjska oluja iz Prvog Zaljevskog rata – i ozbiljno shvatila pouke iz tog sukoba.
Ne treba zauzeti neprijateljski teritorij da bi ga uništili. Strateška zračna kampanja osmišljena da poništi određene aspekte sposobnosti nacije, bilo da se radi o gospodarskim, političkim, vojnim ili svim gore navedenim, sa usredotočenom kopnenom kampanjom namijenjenom uništavanju neprijateljske vojske umjesto da okupira njezin teritorij, je vjerojatni tijek radnje.
S obzirom na ogromnu nadmoć koju Rusija ima i u pogledu sposobnosti projektiranja zračne snage potpomognute preciznim raketnim napadima, strateška zračna kampanja protiv Ukrajine postigla bi za nekoliko dana ono što je SAD-u trebalo više od mjesec dana da učine protiv Iraka 1991. godine.
Na terenu je uništenje ukrajinske vojske gotovo zajamčeno. Jednostavno rečeno, ukrajinska vojska nije ni opremljena ni obučena za sudjelovanje u velikim kopnenim borbama. Uništavala bi se po dijelovima, a Rusi bi više nego vjerojatno potrošili više vremena na obradu ukrajinskih ratnih zarobljenika nego na ubijanje ukrajinskih branitelja.
Međutim, da bi bilo koja ruska vojna kampanja protiv Ukrajine bila učinkovita u većem sukobu s NATO-om, moraju se dogoditi dvije stvari: Ukrajina mora prestati postojati kao moderna nacionalna država, a poraz ukrajinske vojske mora biti masovno jednostran i brz. Ako Rusija uspije ostvariti ova dva cilja, onda je u dobroj poziciji da prijeđe na sljedeću fazu svog ukupnog strateškog držanja nasuprot NATO-a, zastrašivanja.
Dok su SAD, NATO, EU i G7 obećali “sankcije bez presedana”, sankcije su važne samo ako je drugoj strani stalo. Rusija, prekidom odnosa sa Zapadom, više ne bi marila za sankcije. Štoviše, jednostavno je priznanje stvarnosti da Rusija može preživjeti budući da je blokirana u SWIFT transakcijama dulje nego što Europa može preživjeti bez ruske energije. Svaki prekid odnosa između Rusije i Zapada rezultirat će potpunim embargom ruskog plina i nafte europskim kupcima.
Ne postoji europski plan B. Europa će patiti, a budući da se Europa sastoji od nekadašnjih demokracija, političari će platiti cijenu. Svi oni političari koji su slijepo slijedili SAD u sukobu s Rusijom sada će morati odgovoriti svojim biračima zašto su počinili ekonomsko samoubojstvo u ime nacističke obožavane, potpuno korumpirane nacije (Ukrajine) koja nema ništa zajedničko s ostatkom Europa. Bit će to kratak razgovor.
NATO-ovo rješenje
Ako SAD pokušaju nagomilati NATO snage na zapadnim granicama Rusije nakon bilo kakve ruske invazije na Ukrajinu, Rusija će tada Europu staviti pred svršen čin u obliku onoga što bi sada bilo poznato kao “ukrajinski model”. Ukratko, Rusija će jamčiti da će se ukrajinski tretman primijeniti na Baltik, Poljsku, pa čak i Finsku, ako bude dovoljno suluda da teži članstvu u NATO-u.
Rusija također neće čekati dok SAD ne steknu dovoljnu vojnu moć. Rusija će jednostavno uništiti povrijeđenu stranu kombinacijom zračne kampanje osmišljene da degradira ekonomsku funkciju ciljane nacije i kopnene kampanje osmišljene da uništi sposobnost vođenja rata. Rusija ne treba okupirati teritorij NATO-a na bilo koji duži period – dovoljno da uništi sve vojne snage koje je NATO akumulirao u blizini svojih granica.
Ono što je najvažnije, bez upotrebe nuklearnog oružja, NATO ne može ništa učiniti kako bi spriječio ovaj ishod. U vojnom smislu, NATO je samo sjena svoje prijašnje snage. Nekada velike europske vojske morale su kanibalizirati svoje borbene formacije kako bi okupile “borbene skupine” veličine bataljuna na Baltiku i u Poljskoj. Rusija je, s druge strane, rekonstruirala dvije formacije veličine vojske – 1. Gardijsku tenkovsku brigadu i 20. mješovitu brigadu iz doba Hladnog rata koje su specijalizirane za duboke ofenzivne vojne akcije.
Čak ni Vegas ne bi ponudio kvote za ovo.
Sherman će se suočiti s Ryabkovom u Ženevi, sa sudbinom Europe u njezinim rukama. Tužna stvar je što ona to ne vidi tako. Zahvaljujući Bidenu, Blinkenu i mnoštvu rusofoba koji danas nastanjuju američku državu nacionalne sigurnosti, Sherman misli da je tu da jednostavno prenese posljedice diplomatskog neuspjeha Rusiji. Prijetiti. Pukim riječima.
Ono što Sherman, Biden, Blinken i ostali tek trebaju shvatiti jest da je Rusija već odvagnula posljedice i očito ih je spremna prihvatiti. I odgovoriti. Uz akciju.
Čovjek se pita jesu li Sherman, Biden, Blinken i ostali razmislili o tome. Postoji mogućnost da nisu, a posljedice po Europu bit će strašne.
