Danas zemlje Europske unije obilježavaju Dan Europe u spomen na povijesnu deklaraciju Roberta Schumana iz 1950. godine, jednog od pokretača europske integracije s idejom o novom obliku političke suradnje u Europi koja bi učinila rat između europskih nacija nezamislivim i nemogućim. Usput se u EU 9. svibanj naziva i Danom pobjede nad fašizmom.
U Rusiji je danas održana tradicionalna vojna parada povodom Dana pobjede nad fašizmom. U paradi na Crvenom trgu je sudjelovalo više od 13 000 vojnika i 132 jedinice tehnike. Nakon parade se održava velika povorka pod imenom Besmrtni puk, koju po običaju predvodi ruski predsjednik Vladimir Putin, a kako je ranije najavljeno, očekuje se da će u povorci sudjelovati oko milijun ljudi, djeca i unuci sudionika Velikog domovinskog rata koji u velikom mimohodu nose fotografije svojih predaka koji su položili živote ili su dali doprinos u oslobođenju Sovjetskog Saveza i Europe od nacifašizma.
Za većinu stanovnika Ruske Federacije i većine ostalih bivših sovjetskih republika ne postoji važniji dan od Dana pobjede koji se svake godine obilježava 9. svibnja. Tada se u kolektivnoj memoriji bude sjećanja na pobjedu Sovjetskog Saveza nad nacističkom Njemačkom i konačno oslobođenje Europe od fašističke pošasti. Saveznika je bilo mnogo, ali je činjenica koju nijedan povjesničar ne može osporiti da su SSSR i sovjetski narodi podnijeli najveći teret rata.
Od početka operacije Barbarossa, koja je počela 22. lipnja 1941. i trajala do 9. svibnja 1945. godine, Sovjetski Savez je u borbi i otporu izgubilo 26,6 milijuna ljudi, od čega 8 668 400 vojnika, sve ostalo su bili civili. Drugi svjetski rat je imao ogroman utjecaj na ruski identitet čiji se učinci osjete i u vođenju aktualne vanjske politike.
Dan pobjede je događaj koji je ujedno i komemoracija i proslava. Budući da u Sovjetskom Savezu ne postoji nitko tko na neki nije pogođen događanjima iz Drugog svjetskog rata, svi osjećaju poriv da se pridruže ovoj svečanosti. To je vrijeme kada se odaje počast svima koji su se žrtvovali i položili svoje živote kako bi se pobijedilo najveće zlo koje je svijet ikada upoznao.
Dan pobjede i Besmrtni puk
U Rusiji postoji relativno novi trend zbog kojeg će i kroz sto ili dvjesto godina Dan pobjede biti jednako veličanstven i neće se ograničiti na suhoparne govore u parlamentu ili kratke izjave državnih dužnosnika. Naime, na teritoriju Ruske Federacije je zaživjela manifestacija pod imenom Besmrtni puk u kojoj potomci sovjetskih vojnika marširaju ulicama držeći slike svojih predaka koji su se borili za slobodu njihove zemlje. Tog dana se bivšim borcima Crvene armije diljem Rusije poklanja cvijeće i nose se fotografije sa slikama rođaka koji su se borili u Velikom domovinskom ratu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata je SSSR izdržao strahovit udar, da bi u kontraofenzivi došao skroz do Berlina i oslobodio ostatak istočne i jugoistočne Europe. Obilježavanje pobjede je ujedno i dan kada se slavi prijateljstvo i zajedništvo, a oni koji su preživjeli opsadu Lenjingrada ili bitku za Staljingrada su ponos svih Rusa i ostalih naroda Sovjetskog Saveza. Svake godine se na Crvenom trgu u Moskvi održava velika vojna parada na kojoj se pokazuje najnovija ratna tehnika i oružje. Sovjetske i ruske zastave se mogu vidjeti po cijeloj zemlji, a ljudi iz svih krajeva Ruske Federacije se okupljaju u Moskvi na sasvim sigurno najveći državni praznik.
Dan pobjede i cijeli Drugi svjetski rat je iskustvo koje je trajno označilo rusku kulturu i društvo. Taj se rat od ostalih razlikovao po svojoj brutalnosti, velikim razaranjima i počinjenim genocidom. Zbog toga je Dan pobjede nešto što će se uvijek obilježavati, a lekcija od prije sedam desetljeća je većini ruskih državnih dužnosnika putokaz u donošenju političkih odluka. Ne možemo sa sigurnošću znati jesu li baš svi ruski političari doista slijedili unutarnji glas ili su neki i kalkulirali, jer su znali da će svatko tko donese odluku koja će pogaziti ovu tradiciju zauvijek biti uklonjen s ruske političke pozornice. Međutim, to je sad manje važno.
Razmjeri ratnih stradanja su ostavili trajne posljedice na mentalitet ruskog naroda i to tako da gotovo svi iznimno zaziru od rata. Narodi na zapadnim granicama Sovjetskog Saveza, izuzmemo li one koji su naciste dočekali kao osloboditelje, više od drugih znaju kakve strahote i razaranja rat nosi sa sobom, stoga je mir uvijek bio apsolutni prioritet sovjetske i ruske vanjske politike. Izuzmemo li unutarnje intervencije unutar Varšavskog ugovora u Mađarskoj i Čehoslovačkoj, te kasnije invaziju na Afganistan, koliko je poznato, SSSR i Rusija nakon Drugog svjetskog rata nikada nisu izvršili otvorenu agresiju na neku zemlju i tu prestaje svaka priča o “crvenom”, a kasnije “ruskom imperijalizmu”.
Ovakav prezir prema ratu objašnjava zašto se ruska vanjska politika razlikuje od one koju vode Washington i NATO pakt, koja u Europi sve više podsjeća na njemački “Drang nach Osten”.
Međutim, ne treba zaboraviti da se, kada do rata ipak dođe, ruski narod nikada neće ponašati kao neki europski narodi koji su u povijesti donosili odluke na temelju kukavičke procjene “što se mi kao mala zemlja tu imamo miješati”.
Treba podsjetiti kako južnoslavenski narodi nisu bili u toj skupini i da zbog takvog odabira, naravno, onog našeg hrabrijeg i časnijeg dijela stanovništva, dijelimo slična iskustva i traume, ali i slavu s narodima Sovjetskog Saveza koji su pružili herojski otpor nacifašizmu i nisu htjeli pristupiti “kvislinškoj internacionali”.
U Drugom svjetskom ratu su sovjetski narodi dokazali svoju odlučnost i da, bez obzira koliko je jak neprijatelj, mogu preokrenuti tijek događaja. To je sat povijesti kojeg su ukrajinski neonacisti zaboravili onog trenutka kada su na istok zemlje uputili kaznenu ekspediciju da “razbije proruske separatiste”, iako su u početku to bili prosvjednici koji su samo tražili da se čuje njihov glas i da se Ukrajina 2014. i nakon Janukoviča uredi na pravedniji način.
Dan pobjede u Rusiji podsjeća na snažnu vjeru u ljudsku jednakost. Budući da je nacistička rasistička politika Slavene gledala kao nižu rasu, Rusi vrlo dobro razumiju koliko je ponižavajuća i opasna ta ideologija.
Zbog toga je Rusija glasno ustala protiv groteskne rusofobije ukrajinske hunte, ali i rasističke i diskriminacijske politike baltičkih zemalja.
Moskva se odlučno protivi politici rasne, društvene, vjerske i političke segregacije, što je potpuno oprečan stav onih koji u nekom dijelovima bivšeg Sovjetskog Saveza danas u ime “demokracije” otvoreno veličaju nacizam. Iako je zbog te odvratne i opake ideologije stradalo na milijune ljudi, još uvijek postoje oni koji se pitaju zašto oživljavanje nacizma na ruskim granicama budi stare strahove i tjera na otpor stanovništvo koje tamo živi, što bi, između ostalog, trebalo biti pravilo u cijelom svijetu.
S druge strane, Europa “promatra”, “analizira”, drži tribine i okrugle stolove, na kraju u ime “političkih sloboda” koketira s neonacistima ili ih trpi u vlastitim granicama, služeći se ovim radikalnim skupinama kao “korisnim idiotima”, kao što je bio slučaj s “Bandom kebab” u Njemačkoj.
Moskva je svijetu 9. svibnja 1945. pokazala da će uvijek stati u obranu ugnjetavanih i da neće mirno promatrati njihove patnje. Na isti način je ta tradicija živa i danas, čemu svjedoče ne tako davni događaji u Gruziji i Ukrajini. U oba slučaja se Rusija odlučila na intervenciju kako bi zaštitila svoje bivše sugrađane. U Abhaziji i Južnoj Osetiji su bili napadnuti civili u zaštićenim enklavama, koje su se bile “odcijepile” od Gruzije, ali su još uvijek od međunarodne zajednice i same Rusije smatrane “odmetnutim gruzijskim pokrajinama”. Kada je bivši gruzijski predsjednik Mihail Saakašvili odlučio glumiti vojskovođu i poslao specijalce koje je uvježbavao NATO da “sve dijelove zemlje vrate u ustavno-pravni poredak gruzijske države”, dočekan je od ruskih specijalnih snaga koje su u kontraudaru umalo ušle u gruzijski glavni grad Tbilisi. “Štovatelji” međunarodnog prava i Helsinške povelje o nepovredivosti granica će reći da je riječ o agresiji, ali uzalud. Južna Osetija i Abhazija tek sada žive u miru, iako s potpuno nedefiniranim međunarodno-pravnim statusom.
Krim je nešto posve drugo i nesretnim i nespretnim spletom povijesnih okolnosti je taj poluotok od ruskog postao “ukrajinski” teritorij, što je u konačnici mogao i ostati da prevratnička u Kijevu 2014. cijelu zemlju, zajedno s Krimom i ruskom lukom u Sevastopolju, nije obećala NATO savezu. U takvim okolnostima i mogućem scenariju pozivati na “nepovredivost granica” i “teritorijalni integritet”, nad de facto poklonjenim ruskim teritorijem, je u najmanju ruku apsurdno.
U istočnoj Ukrajini je situacija puno složenija nego u dva prethodna slučaja. Povijest jugoistočnih regija je drugačija, kao i demografska slika, gdje uz brojne mješovite brakove na kraju živi tek nešto više od trećine etničkih Rusa. Bilo kako bilo, Rusija je diplomatskim sredstvima uspjela uvjeriti brojne saveznike i partnere da daju političku potporu ljudima u istočnoj Ukrajini koji su u početku tražili federalizaciju zemlje, unutarnje uređenje poznato i prihvatljivo diljem svijeta. Konačno, sve velike zemlje koje se drže krutog centralizma će se prije ili kasnije morati suočiti s tim problemom i udovoljiti težnjama naroda ili skupina iz “buntovnih regija”, a ako o tome ovisi opstanak zemlje ili mogući oružani sukob sa susjedima, odbijati kompromis vodi u rat.
U jugoistočnoj Ukrajini su se središnje vlasti oglušile na te zahtjeve i “protuterorističkom kampanjom” i posegnule za genocidnim instrumentom kojem je cilj bio uništenje jednog dijela stanovništva. No, Kijev nije uspio slomiti narod Donbasa, koji je, bez sumnje, dobio pomoć Moskve.
Rusija radi na očuvanju mira i stabilnosti u cijelom svijetu, sa svojim diplomatskim i protuterorističkim inicijativama u Siriji i Ukrajini je potvrdila taj kurs. Razumljivo je da je Rusija osobito osjetljiva na zlostavljanje etničkih Rusa i ljudi s ruskog govornog područja u baltičkim zemljama i Ukrajini. Ako situacija ikada izmakne kontroli, bit će prisiljena na intervenciju i pružanje zaštite onima koji je budu trebali.
Winston Churchill je prije Drugog svjetskog rata Rusiju opisao kao “zagonetku unutar enigme obavijenu misterijom”. Danas zapadni promatrači gube živce zbog ruske vanjskopolitičke “nepredvidljivosti” i jednostavno ne obraćaju dovoljno pozornosti na ostavštinu ruske vanjske politike na koju je svake godine iznova podsjeća proslava Dana pobjede. Na sva svoja pitanja već imaju odgovor, ali su se radije okrenuli zamjeni teza i Rusiju proglašavaju “novom nacističkom Njemačkom”.
To je među prvima izjavio bivši američki državni tajnik John Kerry, koji je Rusiju stavljao u isti rang s nacističkom Njemačkom zbog aneksije europskih teritorija tijekom ’30. Putina je kao “novog Hitlera” prikazivala i “ugledna” Hillary Clinton, koja je bila uvjerena da će postati prva američka predsjednica.
“Ovakvo besramno iskrivljavanje povijesti od strane zapadnih dužnosnika, političkih vođa i medija nije samo izvrtanje činjenica i povijesnog razumijevanja. Sve to je puno zlokobnije i radi se s jasnom namjerom. Demoniziranje Putina je propaganda kojom se zavarava zapadna javnost i tako se skrivaju pravi krivci previranja u Ukrajini, za Rusiju strateški važnoj susjednoj zemlji. Ovakva obmana može samo biti priprema pozornice za opći rat i krvoproliće”, piše politolog Finian Cunningham.
Zapadna usporedba Vladimira Putina s nacističkim diktatorom Adolfom Hitlerom je drska zamjena teza. Ova usporedba više priliči Washingtonu i njegovim britanskim, francuskim i njemačkim saveznicima koji su sudjelovali u oružanom prevratu u Kijevu i drugim ratnim avanturama. Sve je to samo dio dugoročnog plana NATO ekspanzionizma prema ruskom teritoriju.
Posebno je opasna politika u Ukrajini i prema Donbasu, ljudima koje Kijev prezire kao “Untermenschen Slavene”, baš onako kao ih je u svom “remek djelu” Mein Kampf nazivao njemački Führer. Kad je već tako, prekinuti su prosvjedi i 11. svibnja je održan referendum na kojem je stanovništvo te dvije pokrajine glasalo za neovisnost od Kijeva.
Baš kao i u prvoj polovini XX stoljeća, zapadni imperijalizam ponovno ima zajedničke interese s nacifašizmom, ovaj put u Ukrajini, a cilj je pokopati obnovljenu geopolitičku moć Rusije. To je razlog zašto je propagandna tako jaka. U svojim grčevitim nastojanjima da obmanu javnost, zapadni političari, financijske i medijske ustanove su grotesknim lažnim analogijama počele iskrivljivati povijest.
Međutim nešto se događa. Danas je u Moskvi, nakon vojne parade, održana povorka Besmrtnog puka, koja se odnedavno održava diljem svijeta u stotine gradova u desetke svjetskih zemalja. Povorka u Moskvi je bila najveća, ali je iznenađujuće koliko je ljudi sudjelovalo u povorci Besmrtnog puka u Kijevu. Marš sudionika Besmrtnog puka je započeo u središtu Kijeva, prenosi dopisnik RIA Novosti. Planirano se da će u Kijevu danas u povorci sudjelovati oko 180 tisuća ljudi. Slični događaji planirani su u Nikolajevu, Odesi, Žitomiru, Zaporožju, Melitopolu, Sumiu, Harkovu, Lavovu, Hersonu, Černihivu, Černivcima i, naravno, Donjecku i Lugansku. To znači da je ukrajinski neonacizam na izdisaju, a to su odlične vijesti.
https://www.youtube.com/watch?v=xOWsKy8J824
