Kako na sirijskom bojištu vladine snage nezaustavljivo napreduju u središnjem i istočnim dijelovima zemlje i čiste područje Jobbara, istočno od Damaska, mediji sve manje pažnje posvećuju sirijskoj krizi, što je ujedno znak propasti svih planova iz 2011. godine, kada su takozvani “Prijatelji Sirije” odlučili da “Assad mora otići”.
Naravno, to ne znači da će skupina zemalja koja se urotila protiv Sirijske Arapske Republike odustati od svojih namjera, ali je važno istaknuti da su ovu koaliciju napustili Turska i Katar, a brojne zemlje Europske unije otvoreno izražavaju svoje negativno mišljenje o uklanjanju sirijske vlade i podršci teroristima. Osim toga, više nitko ne spominje “Sirijsko nacionalno vijeće” i “Sirijsku nacionalnu koaliciju”, koji su sve do nedavno slovili za političko krilo “sirijske naoružane oporbe”.
Međutim, tu su još uvijek zemlje poput Saudijske Arabije i Izraela, dijelom i Sjedinjenih Država, koje ne odustaju od svojih namjera, iako bez podrške ostalih ne mogu učiniti ništa da od poraza spase islamističke terorističke skupine koje su Siriju trebale pretvoriti u propalu državu s marionetskom vladom u Damasku.
Izrael zaslužuje posebnu pozornost, jer je proteklih dana proveo dva napada na položaje sirijskih snaga u južnoj Siriji u pokrajini Quneitra.
Prvi je navodno bio topnički odgovor zbog nekoliko projektila koji su slučajno pali na okupirani dio Golanske visoravni, zbog čega su snage židovske države granatirale dvije baterije artiljerije i kamion streljiva sirijske vojske.
Drugi napad je uslijedio dan poslije, a navodno se radilo o zračnim udarima na položaj sirijske vojske u istom području, upravo kada su sirijske snage vodile borbe za obranu grada Al-Baathu pokrajini Quineitra, kojega su koordinirano napale terorističke skupine Hayat Tahrir Al-Sham, Jaish Muhammad i Jaysh Al-Tawhid iz svojih južnih uporišta koja graniče s izraelskom vojskom.
Za prvi napad je izraelska vojska potvrdila da je proveden topništvom, kao odgovor na granatiranja s područja Sirije, koja nisu uzrokovala materijalnu štetu ni civilne ili vojne žrtve.
Haaretz piše kako je izraelska vojska ne zna tko je odgovoran za ispaljene projektile, ali vojska židovske države obećava “kako će kazniti svaki pokušaj da se naudi izraelskom suverenitetu i sigurnosti njegovih građana”.
Prilično čudna formulacija, ako Glavni stožer priznaje da ne zna tko je ispalio projektile, te da su oni slučajno mogli završiti na “izraelskom” teritoriju.
U subotu je navodno zrakoplov izraelskog ratnog zrakoplovstva uništio dva sirijska tenka i topničku bitnicu, jer je odlučeno da bi oni mogli biti odgovorni za pogrešno ispaljivanje projektile koji su pali s “druge strane granice”, odnosno, na okupirani dio Golana. Prema nepotvrđenim izvorima, dva su sirijska vojnika poginula, a trojica su ranjena.
Ovim akcijama Izrael nije promijenio ni dinamiku sukoba, kao ni ravnotežu snaga u tom dijelu Sirije, koji je, uz južne četvrti grada Dara’a, najproblematičniji za Glavni stožer u Damasku, prije svega zbog blizine Izraela i Jordana.
U drugim dijelovima zemlje stvari idu puno bolje. U operativnom području između ceste Khanasser-Itriya i zapadne Raqqe nedostaje još samo oko 15 do 20 kilometara da se spoje dvije borbene skupine sirijske vojske i da militante takozvane “Islamske države” zatvore u okruženje.
Američka koalicija: “Izgubili smo utrku za nadzor sirijsko-iračke granice”
Što se tiče bojišta na istoku zemlje, tamo sirijske snage nadziru oko 80 kilometara granice, a posebno je zanimljivo priznanje glasnogovornika američke koalicije, koji je priznao da su izgubili utrku za nadzor sirijsko-iračke granice.
Prošlog petka je američka koalicija službeno priznala kako su sirijska vojska i saveznici uspostavili nadzor nad granicom s Irakom. Osim toga, SAD pozdravlja sirijske napore u porazu “Islamske države”.
“Američka koalicija koja se bori protiv Islamske države pozdravlja zajednički napor od strane sirijske vlade ili njezinih proiranskih saveznika u svladavanju preostalih uporišta ISIL-a u istočnoj Siriji”, rekao u petak glasnogovornik američke koalicije, pukovnik Ryan Dillon.
Govoreći pred novinarima u Bagdadu, izjavio je “kako je američki cilj poraz ISIL-a gdje god postoji, a ako se drugi, uključujući sirijsku vladu i njezine iranske i ruske saveznike, žele boriti protiv ekstremista, tada Washington s tim apsolutno nema nikakvih problema”.
“Ako oni čine zajedničke napore da oslobode područja, pod kontrolom ISIL-a, a pokazuju da to mogu učiniti, to nije loš znak”, rekao je pukovnik Dillon.
Komentirao je i snage sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada.
“Mi smo ovdje da se protiv ISIL-a borimo kao koalicija, ali ako se drugi žele boriti i pobijediti ISIL, onda apsolutno nemamo problema s tim”, dodao je pukovnik Ryan Dillon.
Njegova je izjava uslijedila nakon jasnog kolapsa američkog plana da izgradi militariziranu tampon zonu između Sirije i Iraka i da područja od Al-Tanfa i tromeđe Sirije, Iraka i Jordana spoje sa sjevernim područjima koja nadziru kurdske YPG snage.
U vojnom smislu je najvažnije da terorističke skupine i frakcije nagomilane u Idlibu u ovom trenutku ostanu mirne ili još bolje, da pokrenu međusobne sukobe, kako bi u mogućim kasniji borbama sirijska vojska imala što manje posla.
Čini se da su sada sve akcije sirijske vojske i saveznika usmjerene na očuvanje položaja na južnom bojištu i oslobađanja velikih područja središnje i istočne Sirije, bogatih naftom plinom, i drugim resursima. Naravno, imperativ je ojačati zajednički nadzor nad sirijsko-iračkom granicom s iračkim Hashd Al-Shaabi snagama, koje iz područja zapadno od Mosula i sjeverno iz Sinjara napreduju duž granice prema Al-Qaimu s iračke strane, a Sirijci prema Al-Bukamalu sa svoje strane granice. Jednom ostvaren taj cilj, uz ostvarenje zacrtanih ciljeva istočnoj Hami i pokrajini Homs, ostaje još samo deblokada grada Deir Ez-Zora i tada se može reći da je vrijeme da utihne oružje, jer su stvoreni svi preduvjeti za političko rješenje krize. Naravno, u korist sirijskog naroda i legitimne vlade.
Deir Ez-Zor i što poslije?
Kada su zrakoplovi američke koalicije prvi put proveli udare protiv izdvojene skupine sirijskih saveznika iz brigade Imama Ali, koja se kretala prema Al-Tanfu, malo tko je vjerovao da će u ovako kratko doći do ovakvog raspleta događaja, posebice nakon što je američki zrakoplov kod Raqqe oborio sirijski Su-22.
Međutim, sirijska vojska i saveznici se odlučuju na drugi plan i izbijaju na granicu s Irakom 70 kilometara sjevernije od prijelaza Al-Tanf, čime su “poštovali” pravilo o de-konfliktnoj zoni 55 kilometara oko američkih položaja, koju je jednostrano proglasilo američko zapovjedništvo.
Kasnijim osvajanjima i napredovanjem što u dubinu, tako i prema istoku, spriječen je plan uspostave “tampon zone”, čime bi se američke snage ispriječile između sirijske i iračke vojske i nametale pravila igre.
Izbijanje sirijskih snaga i njihovih saveznika na iračku granicu je odsjeklo američke snage i njihove saveznike od snaga na sjeveru Sirije, čime je praktično spriječena podjela zemlje.
Štoviše, ovim su potezom američke snage onemogućene da opkole grad Deir Ez-Zour, Al-Mayadeen i jugozapadni pogranični gradić Al-Bukamal. Kako trenutno stvari stoje, osim ako se ne dogodi nekakvo čudo, SAD i saveznici više ne mogu zauzeti cijelu istočnu Siriju, kao što im je pošlo za rukom u pokrajinama Raqqa i Hasaka, iako u potonjoj postoje još dvije velike baze sirijske vojske i brojna plemena i milicije odane vladi u Damasku.
Sirijske snage napreduju sjeverno i istočno od Palmire, a kada izlazak na iračku granicu znači uspostavu kopnene rute od Teherana do Bagdada, Damaska i Bejruta.
U stvari, ta veza nije bila prekinuta ni od američke okupacije Iraka 2003. godine, jer je cesta funkcionirala kao trgovinski put između Iraka, Sirije i Libanona. Veza je prekinuta tek nakon islamističke pobune u Anbaru i kasnije usponom takozvane “Islamske države”.
Američke snage su htjele prekinuti ovu komunikaciju, ali je Iran odgovorio na američki izazov. Teheran je poslao svog najboljeg generala za akcije u inozemstvu, Qassema Soleimanija, zapovjednika Iranske Revolucionarne Garde, koji je uz dogovor i odobrenje Damaska i Rusije sa svojih paravojnim snagama napravio manevar i izbio na granicu s Irakom sjeverno od Al-Tanfa.
Gotovo istovremeno u Iraku isto čine njegova bliska dva prijatelja, zapovjednici šiitskih snaga u Iraku, Abu Mahdi Al-Muhandis i Hadi Al-Ameri. Amerikanci su dovedeni pred svršen čin i pukovniku Ryanu Dillonu je pripala vojnička čast da prizna poraz.
Štoviše, Damask i Bagdad su se dogovorili da prijelaz Al-Tanf zatvore s iračke strane, čineći ga potpuno beskorisnim za američku prisutnost u tom području.
Iračke Hashd Al-Shaabi snage su se dogovorile da će pomoći sirijskoj vojsci, za sada bez prelaska granice. No, za uništenje ISIL-a na zapadu Iraka i središtu Sirije će se privremeno morati zaboraviti na administrativne granice dviju država, a primjetno je da se na istoku Sirije već nalazi na tisuće boraca iračkih šiitskih skupina, vrlo dobro naoružanih i motiviranih za borbu.
Dakle, narednih dana će sirijske potiskivati ISIL iz više pravaca, čime će razbiti teroriste kalifata na manje skupine, koje su ranije kao takve bile učinkovite, ali im je sada ovo smrtna presuda.
Već su oslobođena polja i selo Arak, a iz tog područja će jedna borbena skupina ići prema mjestu Al-Suknah. Na drugom dijelu bojišta su se “Tigar” snage od ravnice Maskana probile sve do raskrižja Resafa u jugozapadnom dijelu pokrajine Raqqa. Odatle trenutno čiste područje prema cesti Khanasser-Itriya, jugoistočno od Aleppa, te stvaraju kompaktan teritorij za daljnje djelovanje.
Bez sumnje, krajnji cilj je doći do grada Deir Ez-Zora i cijelog područja uz Eufrat, koje je još uvijek glavno uporište ISIL-a u Siriji. U stvari, sve snage “kalifata” iz Iraka i drugih gradova u Siriji bježe u područje od Deir Ez-Zora do iračke granice, gdje se očekuje da će se voditi glavna bitka za konačni slom “Islamske države”.
Kraj ove bitke će označiti kraj rata protiv ISIL-a i početak političkih pregovora o sudbini ostatka zemlje. Ne zaboravimo da dio na sjeveru još uvijek drži Turska, SAD su na sjeveroistoku, a Al-Qaeda se zabarikadirala u pokrajini Idlib, zajedno s ostalim islamističkim skupinama.
Naravno, grad Raqqa će pasti u ruke američko-kurdskog saveza, što će Donaldu Trumpu biti dovoljno da proglasi “pobjedu”. Sirijske snage napreduju u polupustinjskom području Al-Badiye i moraju potpuno osigurati pokrajine Dara’a i Sweida.
Sirijski rat kao da ide prema završnim fazama, a onda će početi ozbiljni pregovori u Ženevi, gdje će stane pregovarati o područjima koja drže pod nadzorom. U tom smislu je posebno važno da sirijska vojska uz pomoć Rusije i Irana zauzme naftna polja u Deir Ez-Zoru, jer bez njih takozvana Sirijska Federacija, odnosno, područja koja drže Kurdi ostaju bez osnovnih izvora prihoda i teško je vjerovati da će ovaj samoproglašeni politički entitet iz neke “velike ljubavi” financirati Washington, čak i ako zaboravimo protivljenje Turske takvom scenariju.
Naravno, ostaje Al-Qaeda u Idlibu, najjača vojna sila u glavnom gradu pokrajine, osobito nakon povratka velikog broja Sirijaca iz Turske. Trenutno Ahrar Al-Sham, najveća sirijska islamističke skupina, koja je puna stranih boraca, izbjegava sukobe, ali je zapovjednik Al-Nusra Fronta, Abu Muhammad Al-Golani, želi podčiniti sebi i upravljati Ahrar Al-Shamom kao svojom frakcijom, što nagovještava međusobne sukobe u “islamističkom raju” u Idlibu.
Dakle, suživot između Sirijaca i Al-Qaede neće biti lak i vrlo lako može dovesti do unutarnjih sukoba. Damask, Moskva ili Washington ne mogu utjecati na skupine u Idlibu i za njihovu sudbinu će biti zadužena Turska, koja će morati odrediti one za uništenje i one s kojima se na neki način treba dogovoriti. Turska će definitivno biti dio bilo kojih budućih mirovnih pregovora, jer su njene trupe na teritoriju i pružaju logističku podršku skupinama u Idlibu, a kontrolira i sve pravce koje ovaj sirijski grad povezuju s turskim teritorijem. Pozitivna uloga Turske je primjetna u prekidu neprijateljstava protiv sirijske vojske u to dijelu zemlje, tako da se vladine snage mogu posvetiti gore navedenim važnim zadaćama.
Glavno je pitanje što će se dogoditi s nekoliko tisuća stranih boraca Ahrar Al-Shama i Al-Nusra Fonta? Hoće li im biti dopušteno da smire kao uspavane snage spremne za ponovno podizanje pobune ili se očekuje da će otići iz zemlje? Strani borci su došli u Siriju na zahtjev vođe Al-Qaede, Aymana Al-Zawahirija, kako bi svrgnuli predsjednika Bashara Al-Assada, ali ne i da se nasele u novoj zemlji. Osim toga oni tamo i nisu baš dobrodošli, što se vidi iz brojnih prosvjeda lokalnog stanovništva protiv njihove nazočnosti.
No, rat ide prema završnom poglavlju, što znači da je nužno prekinuti unutarnje sukobe i očuvati cjelovitost zemlje. Postoje teritoriji za koje se ne očekuje da će biti predane središnjim vlastima u Damasku bez ustupaka, ali Assad ipak kontrolira gotovo sve najveće gradove i s vojnim aktivnostima proteklog mjeseca osigurava nadzor ključnim plinskim i naftnim resursima i granicom s Irakom. To znači da će se izbjeći stvaranje “sunistana“, kojeg bi pod američkom kontrolom činili iračka pokrajina Anbar i istočna Sirija, a time će se očuvati cjelovitost zemlje.
Kada se to postigne, sirijska vlada može pregovarati koliko god je potrebno da se zemlja ujedini i koliko god je moguće da liči na Siriju kakva je bila prije 2011. godine.
